Želja za pomoć drugima bez da očekujemo da nam se išta od toga vrati, vjerojatno je nešto što od karaktera najviše osvaja. Pa zašto nismo i sami onda takvi? Nedavno sam upoznao osobu koja je sama po sebi pro bono publico. Ne postoji osoba kojoj ona ne bi pomogla (ok, postoji, ali važna je poanta). Ona to sama shvaća i ne uživa u tome. Zna da je to na neki način radi budalom, i u potpunosti je u pravu. I ja se slažem s njom. Kada sam se tek upoznao s njom, mislio sam da to radi samo bi bila u boljim odnosima sa frendovima (i da bi ih uopće bilo). Ali nije tako. Dobro je davati, ali (skoro) svakome i (skoro) bez mjera? Ili možda ipak očekujemo da nam se nešto od toga vrati? U većini slučajeva da, ali opet, ne mora značiti. To je valjda stvar navike. Hm, to bi stvarno moglo biti to, stvar navike. A djelomično je vezano uz to da nam je teško reći Ne (to se opet povezuje na stvar navike).
Možda mislite da nemate šta dati, ali sigurno imate. Ne mora biti materijalističko. ja nisam cijelo vrijeme mislio na materijalne stvari, može to bit neka jebena usluga ili nešto, šta ne?
Znam da je ovo malo u stilu Dalaj Lame ali sve je to u redu.
Za kraj, podsjećam da su u petak bili KUD Idijoti u X-u, i da je upad bio 50kn pa zapravo nije skoro nitko ni ušao, zatim da su ovaj petak u Lamparni Useless i Mikrofonija, što će biti very very cool.
postao sam ovisan o McDonaldsu. jeste znali da se ono meso koje je u njemu radi od kravljih smrvljenih koštanih srži? i'm lovin' it
Post je objavljen 03.03.2008. u 23:50 sati.