Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/broduboci

Marketing

Bukovac

Uzimajući u obzir da je do sada nebrojeno već puta potvrđeno da bez obzira na to bavili se mi ekstenzivnim uzgojem kukumara, pjevanjem junačkih pjesmica ili tek dokonim ispijanjem kavice na nekoj osunčanoj rivi - dobra volja ipak najvažnija, tako i smjerni članovi ekološko-hedonističke sekcije približavanjem svakog vikenda ne komuniciraju međusobno u stilu «di si kako si» već se postavlja isključivo jedno pitanje – di ćemo u nedilju?



Tako je i ovog puta bez većih rasprava i amandmana usvojena tura na Biokovo, točnije rečeno, njegov zapadni dio zvan Bukovac. Očito sentimentalno vezani za te prostore, poneki od naših članova nisu krili svoje oduševljenje nestrpljivo iščekujući početni zvižduk suca s Bukovca.

Krenuli smo od Gornjih Brela uskom stazicom koja vjerojatno služi za suzbijanja početnog nadahnuća, jer osim što je dobrim dijelom zarasla u draču i šipražje, više je nego očigledno da taj isti put koristi i stoka kakositnog, tako i krupnog zuba, i to vrlo upitnih higijenskih navika...

Ali, preživili smo mi do sada i veće zapreke pa miomirisne nagazne mine nakon kilometar-dva nismo više ni primjećivali. Nakon otprilike sat vremena hoda stižemo pred crkvicu sv. Nikole kao idealnog mjesta za kratki odmor.





Neki su nam članovi malo ispali iz kondicije i upali u planinarsko-apstinencijsku krizu, a neki su bome danas malo grintavi (opravdano!)
N'ti ona prekoračena 22 kilometra na sat....

Put nastavljamo dalje preko sipara koji je, to dobro znaju svi planinari, jako neugodan za hodanje. Osim toga, pogled prema liticama i prilično rastresitim stijenama tjera nas na nešto ubrzaniji ritam. Srećom, uskoro ulazimo u okrilje šume dalmatinskog crnog bora koja je u ovom dijelu Biokova izdvojena u kategoriju rezervata šumske vegetacije.



Budući da na našim izletima rijetko imamo prilike uživati u šumskim predjelima, ovo je zaista pravo osvježenje, a pogotovo još kad svakim novim korakom imamo prilike otkrivati prave primjerke borova «kapitalaca» sa zanimljivim i neobičnim krošnjama poput ove...



Nakon još jednog kraćeg odmora pred lovačkom kućicom, na ledini koju su pošteno preorali veprovi, slijedi nam još pola sata uspona na sam vrh Bukovac. Kako se penjemo sve više, tako nam i Biokovo poklanja sve raskošnije darove. Prije samog izlaska na vršni greben, nailazimo na nekoliko divokoza. Nevjerovatan je osjećaj gledati s kakvom spretnošću i gracioznošću te životinje naprosto lebde po stijenama i strmim liticama. Neke smo primjetili u punom trku, a nekima smo se uspjevali približiti na svega pedesetak metara dok su nas mirno promatrale i strpljivo pozirale pred našim foto-aparatima. Prekrasan je to osjećaj, podsjeća me na susrete s dupinima na moru, jednostavno – promatrati te životinje u njihovom prirodnom okruženju, u slobodnom i nesputanom kretanju, neopisiv je doživljaj.







Nakon još malo pentranja, eto nas konačno i na vrhu. Pogled prema moru zaklanjaju nam oblaci koji ogromnom brzinom dolaze iz podnožja, ali u svakom slučaju ne umanjuju osjećaj zadovoljstva. Naprežemo zoom digitalca do krajnjih granica tako da nam se riva u Baškoj Vodi doima kao na tabanu...







Dugo smo se, stvarno dugo uspinjali danas, ali u ovakvim trenucima sve to dođe na naplatu zajedno s kamatama i dividendama. Umor u mišićima odlazi, a zadovoljstvo ostaje.
Naravno da i ovog puta nismo propustili priliku za guštanje u najrazličitijim delicijama, ali i ne moramo baš svaki put u detalje pa sad još jednom nabrajati raznorazne pršute buđole, sireve, mortadele, jaja na mali miljun načini, kobaje, tunjevine, mramorne i ine kolače, čudotvorne okrepljujuće napitke i ko zna šta još sve ne....

Uglavnom, zamantani svim divotama prašume oko sebe, nismo ni primjetili kako se brzo spustila noć, pa smo posljednje pješačke kilometre pregazili već po mrklom mraku...





I naravno, na koncu slijedi još samo jedno tradicionalno pivce za opuštanje u omiškom kafiću-knjižari. Umor u nogama i slatka fjakavost, ali i neizmjerno zadovoljstvo koje je naprosto sjalo na licima mojih jedanaest kompanjona, govorilo je puno više od tisuću riječi...
Lipo li je ovo....









Post je objavljen 04.03.2008. u 09:25 sati.