Da stvarno, prekrasno, tesko za povjerovati, ali istinito. Moram to s vama podijeliti, znam da ce izmamiti smijesak ponekom ova mala pricica, no ja ne znam drugacije…
Vece je, tiho, mirno....
Veselim se ponovnom susretu i po kojem komentaru, prici i salama.
Uobicajena procedura i za tren cu biti sa svojim drustvom, pozdraviti se, nasmijesiti, poslati i primiti po koji cmokic i tama moze osvajati moje prozore, uzalud, jer za mene svijetli jedno malo svjetlo, meni dovoljno, da.
Ali veliki reziser je imao drugi plan.
Tek sto se pozdravih, on promijeni kulisu i od veselja, za cas obuzme me grozna, samo meni znana bol. Borim se za svaku kap zraka, bocica je na dohvat ruke, mala bijela pilula (ma hvala ti Boze sto si nekome prosvijetlio toliko pamet da ju izmisli) je vec u ustima. Na brzinu se pozdravljam i odlazim, drustvo se cudi, ali sta da objasnjavam, nije mi do nicega, samo zelim da prestane i da udahnem kao covjek, heh.
Tiiinkk, zacujem zvuk, jer naravno da sam ostala sjediti pred kompom i ugledam poruku, a tu si!?!
Jesam, ali i nisam, objasnim ukratko o cemu se radi, i sta mislite sta se dogodilo?
Ono sto nikada nije, nisam ostala sama, nisam u tisini sledjena strahom cekala da prodje bol ili ja, jer nikada se ne zna kako ce zavrsiti.
Tek paznjom, nenametljivim prisustvom, hrabrio me da izdrzim, poslao prekrasnu umirujucu glazbu da mi bude lakse cekati prestanak bola.
Zar nije prekrasno?
Okrugle, velike suze su se kotrljale niz lice, samo bi me one izdale koliko mi je tesko bilo i koliko sam sretna bila sto prvi puta nisam bila sama.
Nije to znao, ali je ipak bio tu.
Hvala ti prekrasni covjece, hvala na dobroti i sto postojis.
Tek kratki zapis ,
Setnja uz vodu, omiljena zabava, kad ne mislim, kad samo postojim, upijam ljepotu oko sebe, udisem opojni miris tisine…
Dok vjetric lagano sumi u krosnjama drveca, to lisce sapuce moju pricu, tiho, jos tise, tek prigni uho da me cujes, zelis li…
…u ritmu koraka srce udara svoj, bam bam, sporo ali postojano.
Ne zuri se, jer previse je prepreka na putu, moglo bi zastati,
stati…slutis li…
Gledam vodu, mirnu, hladnu, tihu, sjajnu, nedokucivu.
Tece, donosi i odnosi, sjecanja i ocekivanja, tek ponekad zastane, zelec se vratiti, da je ne proguta ona velika, najveca tisina, dubina, tama.
Zelim da huci, pjeni se i bori za sebe, da se ne predaje,
ali sto je moja zelja…
samo kap u svemu tome…
Post je objavljen 03.03.2008. u 20:35 sati.