Marketing
((=...I'm hearin' what you say but I just can't make a sound, You tell me that you need me then you go and cut me down...=))
Velika žuto žarka točka zalazi sa neba. Polako se izmjenjuju boje - iz žute, narančaste, u tamno plavu. Odjednom se pojavljuju zvjezdice, neke veće, neke manje. Gledam ih i pitam se kako je to biti na nebu. Jel lijepo, zabavno gledati tolike ljude koji izgledaju poput malenih mravića koji stalno hodaju negdje. Da, i ja sam jedna mala crna točkica na ovom svijetu, i ja sam taj jedan mali mravić. Bez te jedne točkice ništa se ne bi promijenilo, sve bi ostalo isto. Možda bi drugi mravi bili žalosni par dana u početku, ali i to prođe.((...))
Koji je ovo osjećaj? Gledaš, a ne vidiš. Čitaš, a ne zapamtiš. Ljubiš, a ne osjetiš. Moliš, ali se ne ispunjava. Imaš prijatelje, ali kao da ih nekad nema. Naravno, postoji trenutaka kad i želiš biti sam. Ali, prijatelji su ZAUVIJEK, u tuzi, sreći, veselju, plaču. Uvijek su s tobom, bez obzira kakav si i gdje si i što si. Samo su s tobom. Argh, pitam se onda, zašto ja to nemam? Zašto me NITKO na ovom svijetu ne može shvatiti??!?? Dobro, možda je istina, pretjerujem. Sa mog gledišta, nema te osobe koja mene ustvari shvaća, nema je. Recite mi ako se varam. ((...))
U zadnje vrijeme mnogi me pitaju. Pa Veky, šta ti je, zašto si stalno u bedu.? A ja kažem.... tako, došlo mi je. Onda se poslije pitam, pa šta je tebi ustvari? Šta ti je, zašto si takva, ovo su ti najbolje godine a ti ih tako provodiš... Dugo sam o tom razmišljala i razmišljala, i nisam sigurna dali sam našla odgovor al bar je na neki način bolji od onog prije. Moj život, razmišljala sam kakav je on ustvari, šta se sve izdogađalo u njemu, dali opće imam razloga za sreću. Ahh, sad bi neki rekli, pa razlog za sreću su ti prijatelji koji te vole, koji ne žele da si u bedu. Možda je istina i da sam sebična, jer da nisam ovo sigurno nikad ne bi rekla. Znam da je mojim prijateljima „teško“ gledati me u bedu i tužnu, ali ako niste shvatili, ne može mi nitko pomoći. Pustite me jednostavno. Ako ne možete to podnijet. Ostavite me. Jer to sam prava ja, ja nisam neka hippie girl, ja sam samo obična cura koja ima razloga za tugu. Obična sam, nisam netko, ja sam nitko. I kad mi kažu da me takvu ne mogu gledati, pa zašto me gledaju. Stvarno, najozbiljnije, sa mojim glavoboljama, sa mojim bedom, ne želim ništa postići. A kamoli da sam u nekakvom središtu pažnje. Da to želim, našla bi drugačiji način, a ne ovakav gdje ostalima uskraćujem sreću i zabavu, kao i sebi, a ne samo to, nego se mučim i „pravim“. Vjerujte našla bi bolji način. To mi nije cilj. ((...))
Plačem, no jeli to išta pomaže? Dali pomaže kad se užasno osjećaš i kad nemaš odgovore, a pitanja ima milijun? Kakav je to kamen na srcu, zašto nikad ne padne? Zašto uvijek patim, ali ne samo ja, nego i ostali oko mene? Zašto je tako teško baš doma, a vani se sve čini lijepo? Vani su prijatelji, vani je lijepo vrijeme, vjetar, cvijeće. A doma je sva neka tehnologija, kompjuteri, televizori. Ipak, ne mislim da je to jedino razlog. No nećemo o tome=))
Danas je bilo tako lijepo vani. Sunce je sjalo, drveća su procvjetala, prvi znaci proljeća su se pokazali. A uz to bila sam sa prijateljima. Šetala sam kroz kajzericu, a vjetar je puhao. Sunce je tako jako sjalo da nisam mogla normalno gledati nego polu- otvorenih očiju. Sa Ellom sam pričala i zabavljala se, a i jedan dio sa Janom i Tomom. Srele smo ih i onda je Jan nastavio s nama do doma. Iako me boljela glava, i nisam bila baš neke volje, kao ni Ella ni Jan, bilo je jako lijepo. Sjetila sam se ljeta, onih prelijepih dana. Kada sam bosa šetala po plaži, kupala se, plivala, navečer išla u grad, zabavljala se. I nisam živjela u istom vremenu, maknula sam se od stvarnosti. Bilo je par osoba koje su bile uvijek uz mene, ako ne pokraj mene, onda u srcu. Tada sam bila sretna, stvarno sretna. Nisam imala toliko problema, briga, maknula sam se, nestala. Fale mi ti dani. Ne želim brige, ne želim probleme, ne želim ovo gledati. Ali to se ne može izbjeći. Od toga ne mogu pobjeći, a uostalom, ne mogu uvijek i bježati. Nekada je to najbolje rješenje, ali danas ne, nije. Moram se suočiti, iako, priznajem, to je jako teško. Teško je kroz sve to proći sam, bez ikoga. Ali preživjeti ću. Nadam se.
Molim vas. Shvatite me jednog dana. Teško mi je, a razloga ima milijun.
Volim vas sviju. A posebno hvala prof. Vlahek. i ostalima=))
Post je objavljen 03.03.2008. u 18:10 sati.