Da sam samo slutnja, sjećanje il' sjenka,
tek vrisak gorčine u tišini noći,
odbljesak svjetla iznad cvjetnih dolova…
I da sam šuma, trava ili rijeka,
prigušen uzdah rođen u samoći…
Al' ja sam žena sazdana od bolova.
Posljednja inja zamrzla mi grudi,
ne ćutim toplinu novoga proljeća.
Bezvoljna i hladna podajem se tmini.
A ubija me čežnja jutrom kad se budim!
Tinjam tamnim sjajem kao stara svijeća
pa tiho, polako, gasnem u tišini.
Postala sam samo kamen koji čeka
da začuje opet dobro znani korak
dok me noćni vjetar mami u skitanje.
A da sam samo slutnja, sjećanje il' sjenka,
samo jecaj bola, proživljen i gorak,
dočekala bih lakše novo svitanje.
Post je objavljen 03.03.2008. u 16:45 sati.