Kraj kontejnera ostavio sam vreću plastičnih boca penzionerima na samoposluživanje,
Objahao biciklo i krenuo vrludavo
izbjegavajući pse i njihove poklone.
Cijenim bicikl kao idealno prometalo - dovoljno je brži od hoda da ne dosađuje, dovoljno anarhičniji od automobila da ne sputava.
Zeleno gledam kroz naočale:
- pred kladionicom kvartovske dečke u trenirkama
- djecu na putu iz škole
- predpubescente usred rumenoznojne i raščupane igre u parku
- ambulantu
- tržnicu
- novu benzinsku stanicu
- njezin budući haustor
- gradilište nove zgrade s možda nezagađenim vodovodnim cijevima
- bagere što lupaju neku prizemnicu i dižu oblake prašine
- trudnice što šeću plod
- gomile sunčanih cvikera koji srču kavu
- bezbrojne porodilje koje guraju kolica oko jezera
Zaustavljam se kraj okvira za klofanje (rijetko im odolijevam), zgibam jednom-dvaput majmunski visim promatram ljuljajući se nasip krckam kralješcima
osluškujem srednjovječan isječak koji prolazi mimo:
"...nezaposlen, i stalno sam doma, i ubija me to..."
Objahujem, drmusam po kamenju,
prolazim pored momka koji podučava nečemu svoje ružno, keseće pseto...
...sjetim se da sam u šetnji jednom na
obali Save vidio nindžu gdje vježba s katanom.
...
Studenti na Savi glume kampus.
...
Sunce sija sija najavljuje ljeta puna tropskih insekata i malarije.
...
Vraćam se kući puteljkom uz zgradu gdje je prije nekoliko tjedana ležalo truplo, susjedstvu budeći blagu znatiželju.
Da cipele nisu virile iz plastičnog omota, pomislio bih bio da je netko ostavio ćilim.
Policajac je stajao kraj njega, češao glavu - ...Šta sad majkumu?...