mislim na The cijeli dan.
zapravo, već cijela dva dana.
to je normalno.
ne mislim na njega na onaj zaljubljeni, I-wanna-be-your-girlfriend način.
svako malo mi poneka slika, riječ ili osjećaj prostruje kroz glavu.
na to se samo osmjehnem u sebi i osjećam se dobro. dobro kako se nisam već dugo osjećala...
ne može to prerasti u nešto više. to znam.
a i nisam pripadnica vjerovanja u onu amor vincit omnia. iako bih htjela biti.
iskrenost i sloboda bi se izgubili kad bismo pokušali pretvoriti ovo u nešto drugo. ne, ne bi se izgubili, ubili bi ih.
oboje smo napola ranjene duše koje to ne moraju objašnjavat jedno drugom, razumijemo se bez riječi.
ništa više nije nam ni potrebno.
Post je objavljen 03.03.2008. u 12:13 sati.