Pregled posta

Bilo je to na zadnji dan ...

... zadnji dan Zagreb Doxa. Festival nije podbacio kvalitetom programa niti zadnji dan, dapače bio je na vrhu proteklih dana po kvaliteti prikazanih filmova. Kako su dani odlazili tako su i filmovi na Zagreb Doxu bili sve kvalitetniji tako da je subota za one koji su došli bila iznimna. Istaknuo bih nekoliko filmova. To su: "Jimmy Rosenberg – the Father, the Son & the Talent", "Manda Bala", "Guys and Dolls". Naravno da sam gledao i "Dnevnik jednog skinsa", no film me nije ničim previše oduševio ili iznenadio. Poznata je to retorika rubnih desničarskih društvenih krugova, koja iako hini nekog enfant teriblea općeg društva najviše se veseli dolasku kući i susretu sa svojim mačkama. :) Nije li to sve samo još jedna poza?
Dakle dan mi je za protekli tjedan započeo sasvim uobičajeno. Dolazak u SC-e. Uzimanje karata u press centru i polazak put glavne socrealističke dvorane SC-a sa hrpom na gusto postavljenih sjedala za ljude čija prosječna visina ne prelazi metar i sedamdeset. Kao što sam već prethodno rekao uobičajeni dan prožet susretima s ljudima s kojima sam se družio ovijeh festivalskih dana, no filmski je bez obzira na dodjelu nagrada i to što je zatvaranje festivalskih (ne)događanja... bio iznimno zanimljiv i ponavljam svatko tko je došao u subotu nije pogriješio. Bila je to još jedna filmofilska poslastica.
Film "Jimmy Rosenberg – the Father, the Son & the Talent" koji mi je otvorio apetit bio je naizgled benigan po temi no pokazalo se sasvim suprotno. Riječ je, znati će malobrojni koji su pohodili projekcju ova filma, o filmu iz ciklusa Očevi i djeca i koji po meni uz Loss ponajbolje portretira jednu doživotnu sponu između oca i njegova djeteta. U "Lossu" je to bio odnos kćeri i oca, no ovdje je prikazan možda turbulentniji, i stoga za filmsku publiku po prikazanome kvalitetniji i zahtjevniji, odnos između dva muškarca. Oca koji je na zalasku i sina koji treba zasjati na nebu puninom svog talenta. Riječ je o Jimmyu Rosenbergu čudu od djeteta. Ja bih ga usporedio u našim nekim društvenim okvirima sa Stefanom Milenkovićem.


Mali Jimmy ima tek 7 ili 8 godina i već ga po prikazanom talentu sviranja na gitari uspoređuju sa Jango Reinhardtom. Naravno da teret slave stavljen na nerazvijena leđa mladog talenta je neprimjeren njegovoj dobi i on se slama. Pada u pakao droge. On nije jedini iz obitelji koji je poklekao toj pošasti modernog doba. Vjerojatno je da i otac zbog nesreće koja je zadesila sina sam duhovno poklekne i na mah počini ubojstvo.
Odlazi u zatvor. Obitelj je uništena, no Jimmyev gitaristički duh je nemiran i pokušava izaći na vidjelo pozornica ponovo.
Prekrasno je portretiran taj odnos oca i sina u to malo vremena, i jedne ljubavi koja ne pita za granice, vrijeme.

Po projekciji ovog filma glad se povećala i želio sam vidjeti još nešto dobro ovu posljednju večer. Naravno nisam se razočarao jer je po dodjeli nagrada prikazan film "Manda Bala". Film koji je svojim visokoestetiziranim prikazom predočio prepunoj dvorani kina SC-e nevjerojatne dubine u koje padaju ljudi u korupciji i kriminalu okupanom Brazilu i najvećem gradu te države sa najvećom stopom kriminaliteta Sao Paolu. Smiješne su scene ili u drugu ruku izuzetno tužne, gdje otmičar ljudi sebe doživljava kao modernog Robih Hooda slamova Sao Paola koji za svoje bestijalne zločine i kaznena djela nalazi u siromaštvu svoje obitelji i kvarta iz kojeg dolazi i nalazi dovoljno (ne)morala da pred kamerama izjavi kako se nada da će jedno od njegovih deset klinaca biti jednog dana predsjednik Brazila i razrješiti zločine i klupko bjede.
U apsurdu tog sivila se ističe i mladi poduzetnik koji ne želi odati svoje ime i govori kako bi rado se čipirao ali ne s jednim čipom nego kad dođe konkurencija dosadašnjem proizvođaču mikročipova da če si staviti dva jer da je tek tada siguran za svoj život i da mu otmičari neće pronaći ukoliko ga otmu oba čipa. Naime čipovi služe za pronalazak otetih ljudi i tek su u testnoj fazi. Uglavnom prikaz je to svjeta u kojem svi žive u strahu jedni od drugih i naoružani su do zuba, sa hrpom tjelohranitelja i blindiranim vozilima, naravno sve to ako ste bogati. Šta ako niste e onda prilazite kriminalu, naime to je put koji nam sugerira režiser.
Film je to koji će vas oduševiti i samo dodatno potvrditi vaše sumnje o brazilskoj svakidašnjici koje ste mogli temeljiti na viđenomu filmu "Ciudade di deus".
I zadnji film večeri koji je izazvao sablazan je "Guys and dolls". Nekako je tim filmom zatvorena cjelina kontroverznog na festivalu a tiče se parafilije. Krenulo se sa zoofilijom a došlo se i završilo dollyfilijom, da se tako izrazim.


Od svih parafilija u abecedariju istih najodvratnija mi je svakako ova koja zlorabi bića koja pojma o pojmu nemaju. Jedna od benignijih ...filija je svakako ona koja se odnosi na gumene (real dolls kako ih njihovi vlasnici vole nazivati) lutke. U filmu se prikazuju razni slučajevi muškaraca (neki i boluju od polidollye, jerbo jedna lutka im nije dovoljna) koji nisu bili u stanju ostvariti emotivnu vezu sa nekom od kako oni vole determinirati te ... "organičnim" žena. Naveo bih jedan od meni zanimljivijih primjera.


Riječ je o čovjeku koji popravlja te "stvarne" lutke. Prva od bizarnosti ovog slučaja da je njegova žena ljubomorna na ove, pazi sad, "savršene" žene. Vjerojatnije je za vjerovati kako i ona boluje i to od poremećaja manje vrijednosti. No čuđenju u ovom možda najbizarnijem od bizarnog iz ovog filma bio bi kraj da nam pred kraj tog priloga nije došao "serviser" i pomalo konspirativno i onako sottovoce pred kamerom obznanio kako ipak nije mogao izdržati i ne "prasnuti" jednu od lutaka. Naime da nam što slikovitije pojasni svoje razloge on navodi da su one oživjele i gurale se te da ga je to totalno napalilo. Tip je po meni meganajbolesniji od svih ovih koji su se pojavili u filmu.
Gledajući film paralelno su unutar mene bujala dva razmišljanja. Jedan koji je bio njima nakloniji i žalio ih u toj njihovoj emotivnoj zakinutosti bolje rečeno hendikepu, kojem nema pomoći. Drugi osjećaj je bio još po njih još humanijeg podrijetla, a to je da im ili osobno preko nekog trećeg, podijelim nekoliko glockova, dugih devetki, magnuma sa rasprskavajućim zrnima i da njima oni počine kolektivno samoubojstvo i svijetu pokažu primjerom kako se treba osobno nositi sa takvim stvarima.
Osobno mislim, ponukan nekim razgovorima sa ljudima u svojem okružju, kako neki ljudi jednostavno, ili nisu emotivno sazrijeli, ili ih cijeli život roditelji nanašaju pa im tako kupuju ispite na fakultetima, diplome, stanove, poslove a vjerojatno i na kraju žene. No takvi bi trebali biti na oprezu jer danas u doba svopće emancipacije žene više nisu "roba" na tržištu koja se tek tako more kupiti, (i pitanje sve više tko je kupac a tko roba). Tim i takvima koje se moglo vidjeti u filmu ostanu na kraju ove plastičnjače. Dakle nemojte u svemu vjerovati svojim nazovi roditeljskim dobročiniteljima jerbo uzmite sudbinu u svoje ruke i krenite orat i kopat. Svakako za to nije primjer jednog izuzetno pasivnog životnog primjera iz filma, čovjeka čija se svakodnevna rutina sastoji od pravaca... posao (20 sati tjedno) zatim na red dolazi neki od velikih shoping mallova i na kraju je u krevetu kraj svoje nijeme, beživotne životne supatnice. Katastrofa. Tragedija. Lik ima on uz set "nonorganic" žena, i set ginsu noževa... ne šalim se, ima set nekoliko gore spomenutih glockova, automatskih pušaka i tako tome (on bi mogao biti jedan od dobročinitelja čovječanstva tako da podijeli svoju kolekciju ovim likovima iz filma ne bi li oni počinili neko obredno samoubojstvo).
Sve u svemu to je jedan jako uznemirujući film koji govori pomalo o propadanju društva kao takvog. Na ovo bi se svakako moglo nadovezati i internet koji dodatno otuđuje ljude jednih od drugih. "Guys and dolls" je po meni pobjednik u sferi kontroverznog jer do danas nisam uspio sprat njegov cinično opori okus.
I za kraj ovog teksta eto mog malog priloga eventualnim željama da se snimi još pokoji film o nekoj od parafilija, stoga ja predlažem trepterofiliju (nazvao bih ovu seksualnu naklonost prema medicinskim sestrama ipak benignom i na kojoj vam neće netko zamjeriti stoga i najpogodnijom za film).


Post je objavljen 06.03.2008. u 12:01 sati.