Stalno isponova čitam jedno poglavlje u knjizi Svrhovit život...., poglavlje broj 14. Naslov je Kad se Bog čini dalekim. I piše da se taj osjećaj duhovne praznine događa svakom vjerniku barem jednom u životu, a često i više puta. Kao, jedno jutro se probudiš, i moliš, pa ne osjetiš ništa. Pa tako potraje danima. I postaješ očajan. I sad gledam ja, čitam, mislim da li sam prošla već tu fazu. Ne znam. Znam samo da je se bojim , i bojim se kušnje općenito. Kako prepoznati taj osjećaj Božje neprisutnosti. Ili….? Ako Bogu ionako možemo ugoditi vjerom a ne osjećajem, onda zapravo ne bismo morali tražiti osjećaj Božje prisutnosti. Zapravo to pretačem iz prostog razloga što bih željela da me već Bog kušao na taj način, i da sam kušnju zadovoljila. I sad sam na miru. E, baš tako si ja to zamišljam. Priznajem to vama, priznajem Bogu. On zna, ja se kušnje bojim. Voljela bih biti poput Joba jaka, pa da znam da ću reći „Jahve dao, Jahve oduzeo. Blagoslovljeno ime Jahvino.“ Ali ja nisam Job. I eto, bojim se.
Znam prošle godine jedan niz dana, sjećam ih se… bilo je ružno. Bila sam blizu dna. Sve se to dogodilo nakon mog duhovnog rođenja…. Ništa nije imalo smisla, a sve što sam radila nije bilo dobro. Bilo je teško. Uoči Velike Gospe. Ali sa blagdanom Velike Gospe ponovo je zasjalo sunce, lagano, pa sve jače. Pitam se je li to tada bila kušnja? Voljela bih da jest. Jer, bilo je teško, a ni u trenutku nisam gubila nadu (samo sam bila očajna…)
Vjerojatno se ne bih time trebala opterećivati. Znam da mi Bog nikada neće dati više nego mogu nositi. Ali, eto sam ljud, kako kaže moje dijete. A ljudovi su čudna biča.
Post je objavljen 02.03.2008. u 21:45 sati.