Marketing
I wanna be the one who walks on the sunshine.
hah.
nemogu vjerovati.
ušla sam na blog.hr i pišem post.
ne bi bilo dovoljno nenormalno da naravno ne blenem da neam blage veze o čem da pišem.
tolko se bolnih, glupih, mutavih, bolesnih stvari izdogađalo da čak i da oču ih ne bi mogla napisati.
nemogu vjerovati.
došlo je proljeće.
tako savršeno.
i naravno. meni odma pred oči ---prošlo proljeće.
kad sam hodala tim putem u onoj narančastoj majci i skakala i vrištala kak sam sretna da je proljeće.
ja bi nju. baš nju.
ja bi tu istu curu. bez trunke nostalgije.
bez onog vječitog izlizanog pitanja u glavi kaj bi bilo da je bilo.
a nemogu da se ne pitam.
nemogu da se ne pitam kak bi bilo da su se te stvari pokolopile drugačije.
nemogu da se ne pitam koliko je vjerojatno da bi mi život bio tako savršen.
da se samo još jednom mogu vratiti u prošlo proljeće.
aaa kako boli.
znate onaj osjećaj........kad tolko boli da više ne osjećate bol?
imam osjećaj da se predajem.
a duboko u sebi znam da ja svoju snagu za čekanjem i nadanjem nemogu iscrpiti.
oke. prošo me doživljaj.
dobro sam. stvarno.
sretno, neiscrpno. nasmijano.
nostalgično.
nadala sam se ovom proljeću.
nadala sam se nečem novom.
sjećam se kad je prošlo proljeće završavalo. obećela sam si da će drugo biti bolje. stvarnije.
hm. još čekam da se probudim.
[ček. ček. proljeće jo nije službeno počelo.]
zagrljaj velki svima.
Post je objavljen 02.03.2008. u 21:25 sati.