Na neke se osobe, pa bile one samo virtualno prisutne, navikneš... na neki čudan način ih zavoliš... I kad odu ostave prazninu...
Priču sam prije nekog vremena sročio ovako:
U dobroj vjeri i u nadi
Htjedoh priču ispričat o limunadi.
Ako nekom nije poznata ova mala
Nekad razum šesti se je zvala.
A priča ova od davnina je znana
Ta curica ljubav je htjela bez mana.
I kreće tako priča velika i njena
U strasnom i zdušnom mijenjanju imena
Od razuma do provincije ona hoda
Biti kojotica, nova je moda
A da joj mirna ostane duša
Hvali se kako je opet plavuša.
Šuterica i nogometna navijačica
I košuta prava šumska plesačica…
Uzalud joj trud i muka svaka
I Frojdova psihološka tlaka
Za mene ma kako se zvala
Element peti je ostala…
A najljepša strana svih njenih lica
Pokušaji su nestanka s ovih stranica.
Nadam se da se kraj priče ipak neće obistiniti.
Post je objavljen 02.03.2008. u 19:22 sati.