Marketing
trenutak inspiracije...
Oduvijek je voljela prirodu…uživala je u njoj. Kad nije bilo nikoga oko nje tražila je utjehu u prirodi… ona ju nikad nije izdala. Nekada je znala samo leći na travu i promatrati nebo,divila se svim ljepotama prirode…neobičnim oblicima oblaka. Bila je zadivljena prirodom. Obožavala je proljeće,tada sve cvijeta, priroda je najdivnija… jaglaci,tratinčice,visibabe,ljubičice…sve je to smatrala nečim prekrasnim…vrijednim njezine pažnje…njezinih pogleda…
Jednog jutra…proljetnog jutra…otvorila je prozor…duboko udahnula…nasmijala se novom danu,nasmijala se prirodi,svemu što je okružuje…obukla se i istrčala na livadu. Bila je sretna, jako sretna… leptir joj je sletio na ruku…zamišljeno ga je promatrala, njegove šare i boje na njegovim krilima… odletio je… ponovno ga je zadivljeno gledala… divila mu se…željela je biti kao on…slobodna…da bude dio prirode…da živi u njoj… odletio je…nije ga više mogla vidjeti…nastavila je dalje…promatrati ostale ljepote prirode…trčala je po livadi…umorila se…sjela je u hlad ispod jednog drveta… odjednom,do nje je došao jedan dječak…nikad nije voljela drugu djecu…smatrala ih je zlima…u njima nije vidjela ništa dobro…čula je svakakve priče, da su ljudi zli, da se svađaju, da škode drugim ljudima…zato je i živjela s prirodom… dječak je sasvim pristojno došao do nje…pitao ju je može li sjesti kraj nje…učinio joj se simpatičnim pa je pristala…pitao ju je kako se zove…rekla mu je svoje ime… „Mia,tako kratko i jednostavno,a opet tako prekrasno…ja sam Luka“, rekao je…počeli su pričati, otkrili su da imaju puno toga zajedničkog…satima su sjedili ispod onog drveta..smijali su se i promatrali oblake,promatrali cvijeće,travu,leptire…jednostavno prirodu… krenulo se mračiti…nisu ni primijetili da je prošao cijeli dan…bili su gladni i umorni…krenuli su svako svojoj kući…
Došla je kući,mama je bila ljuta,ali nisu se svađale…nikada se nije svađala…uvijek je popustila…nije voljela sukobe…jela je i otišla spavati…puno je razmišljala o Luki…
Prošla je noć…sunce je ponovno izašlo…obećala je mami da neće dugo…opet je otišla van, zaputila se na ono isto mjesto…luka je već sjedio ispod onog istog drveta…čekao ju je…ponovno su pričali…nekoliko sati…a onda je bilo vrijeme za povratak kući…
Danima su se nalazili,svaki dan,na istom mjestu,ispod starog drveta…postali su jako dobri prijatelji…promijenila je svoje mišljenje o ljudima…počela je voljeti i ljude,ali nije zaboravila prirodu…sada joj je Luka bio jednako važan kao i priroda…počela mi je pričati o svemu o čemu razmišlja…postao joj je najbolji prijatelj,svaki dan su provodili zajedno…nekada su samo šutjeli…ali su se razumjeli…postali su nerazdvojni…nije mogla zamisliti svoj život bez njega…postao joj je kao brat..obožavala ga je…
Ali jedan dan...Lukin otac je našao posao u drugom gradu…morali su se preseliti…ostala je zatečena…gubi jedino ljudsko biće do kojeg joj je najviše stalo…pogledala je Luku i ispustila suzu…zagrlila ga je,a on joj je obećao da će se jednom vratiti…
Tih dana bila je izgubljena…osjećala se samom na svijetu…izašla je van, same…ona i priroda…sjela je ispod onog starog drveta…nasmiješila se suncu, u oblaku je vidjela Luku…ponovno je ostala sama s prirodom…ali ovaj puta to nije bilo isto…….
eto vam novog posta...uhvatio me trenutak inspiracije pa čitajte ako vam se da
Post je objavljen 02.03.2008. u 15:57 sati.