Marketing
Beginning
Hm, kao što sam rekla ovdje ću pisati priču koja je tako zastarjela u mojoj jadnoj glavici da više neznam kako da je se sjetim. Nije baš ljepa, puna je patnje i boli, ali će uvijek biti tu. Uvijek je u mojoj glavi i skriva se u nekome podsvjesnom kutku. Dakle ovo je prvi dio.
-----------------------------------------------------------------------------------------------
Probudila me neugodna buka, koja je nesreće li dolazila iz susjedne sobe, netko se zaderao...
*Wanna moraš ići do bake, hajde znaš da je bolesna, a sto posto bi joj bilo drago da te ponovno vidi.*
Samo sam šutila i pogledala kroz zavijesom navućen prozor, svijetle sunćeve zrake obasjale su mi lice i odlučila sam ustati. No, prije nego što sam se uopće krenula dizati mama je uletjela u sobu i počela me vući za noge. Njena obična jutarnja spika, ~pa definitivno sam gotova ovaj puta, a još ni nemam para na računu da pošaljem poruke b friendu i b friendicama~...
Mlatnula sam nogama i nekako joj se ishrvala iz stiska, te nabrzinu obukla jeansice i crnu majcu, nikako po ljetu nisam voljela oblačiti neke minice ili suknje, a pogotovo ne kratke hlačice, za razliku od mojih vršnjaka. Dogegavši se do kuhinje strpala sam jedan keks u ruksak, potrpala par majci i dvoje-troje hlača. Pozdravila sam se od mame i seke, te skočila na bicikl i krenula. Nisam imala puno, bilo je to nekoliko sela dalje, pa sam se nadala da ću sresti i svoje prijatelje. Baš sam bila prolazila pokraj stare škole, mislim stare, nije stara, ali je bivša, sada krećem u novu školu. U bakinom selu, pa ću većinu vremena i biti tamo. No, dok je ljeto i dok škole nema biti ću kod kuće, a onda krećem u dugo iščekivani peti razred. Nisam se nadala baš bajnim ocjenama jer sam znala da nisam baš neka štreberica i svaku sam godinu do sada prošla s četiri.
Tih nekoliko sela dalje zvali su se...
Moje selo Sweet Rose, a morala sam proči kroz Red Rose, Blue Rose, Rose Rose da bih došla do bakinog sela i nove škole u selu Sweet White Rose. Prolazila sam kroz selo u kojem su bile moje najbolje prijateljice i prijatelj. Bizzi, mlađa od mene i Mery. Njih su dvije bile smještene na samom kraju sela odmah preko puta stare crkve, u kojoj smo se često odlazile moliti kada smo bile bez nade da ćemo uspjeti išta postići u životu. Tako smo jednom otišle točno u ponoć, bilo nam je jako potrebno. Taman sam prolazila pokraj bukve prije crkve kad sam ih sve troje srela kako se voze biciklima točno na mene. Stali su na brzinu da se ne bi zabili jedni u druge, a ja sam naglo zakočila. *Hy, lube, gdje ideš?* upitao me moj najbolji prijatelj Keel. On i Mery su naime bili u rodu, njena je teta njemu bila baka.
*Idem kod bake na par dana, bolesna je, a i moram joj pomoći u čišćenju kuće.*rekla sam sigurna da će me još nešto ispitivati.
*Možemo li s tobom, ionako nam je dosadno, ali bi se morali javiti roditeljima, tko zna možda nam dopuste da i prespavamo.*rekla je Bizzi spuštajući bicikl na travu pokraj asfaltirane staze.
*Može, zašto ne, a i trebala bi mi pomoć, samo moram nazvati mamu da vidim hoće li dati da i vi prespavate nekoliko dana, ali kako sam smotana, nemam para na bonu.*nasmiješila sam se pticama koje su upravo letjele na vrh najvišeg tornja naše stare crkve.
*Imaš pravo, dođi, idemo kod Mery kod njenih čemo se sve dogovoriti, može?*upitao je Keel upitno gledajući Mery da vidi jeli ona to odobrava.
Ona je samo kimnula i nadodala, *Jedva čekam, ali sigurna sam da će nam dati, sto posto. Idemo.*rekla je energično zamahujući glavom prema drugoj strani ceste gdje je bila njena i Bizzi kuća.
Prešli smo cestu praćeni cvrkutanjem ptica i pjevom cvrčaka. Došli smo pred dvije kuće, jedna je bila veća, a druga malo manja. Ona veća je bila od Mery opasana smeđom ogradom od drva, izgledala je kao kućica od Ivice i Marice. Krov joj je bio od normalnih crvenih crijepova, a malo ispod toga bio je balkon omeđen istom ogradom kao i na ulazu do kuće. Iznad balkona je bilo od drveta smeđi dio kuće, a sve je ostalo bilo obojano bijelom kreć bojom. Druga je kuća bila od Bizzi, a ograda na ulazu joj je bila od smeđe obojanog željeza, čvrsta, ali i jednom riječi tanka ograda. Kuća joj je bila ista kao i od Mery, samo za kojih par brojeva manje i okrenuta na bok prema ulici. Ušli smo kod Mery u dvorište gdje nas je dočekala njena bernardinerica. Bila je baš velika, a kad smo ulazili sve na je zaskočila i počela nas lizati. Zvala se...
*Donneri, nemoj nas sve zasliniti, ajde nas barem jedan dan poštedi.*rekla je Mery, a Donneri ju je samo pogledala i nastavila sliniti. Projurili smo što smo brže mogli pokraj nje i ušli u kuću. Predvorje je bilo veliko, a uglavnom je i povezivalo sve dijelove kuće. Odmah ispred nas su bile mnogobrojne cipele i japanke, a ispred toga odmah stepenice. Sa naše desne strane su bila još jedna vrata koja su vodila u dnevni boravak, prošavši između vrata i stepenica s naše desne strane su bila ponovno vrata za wc, a ispred nas su bila vrata za kuhinju. U samom predvorju je bio i telefon, odlučili smo prvo nazvati moju mamu da vidim hoće li dati da odemo svi skupa kod bake.
*Hy, seko možeš li mi dati mamu?*upitala sam seku, ona je naime već išla na faks. Znala je kako mi je i sve je preživjela prije mene, tako da je odmah brzo uzdahnula i zaderala se.
*Mama, treba te Wanna.*nakon nekog vremena čekanja čula sam šuštanje, bio je to znak da dolazi.
*Da, Wanna, jesi li nešto zaboravila?*upitala me mama.
*Ne, nije to, nego samo, htjela sam te pitati dali bi mogli sa mnom kod bake prespavati i Keel, Mery i Bizzi. Čula sam je kako joj se kotačići okreću u glavi od razmišljanja, a onda je progovorila.
*Da, naravno, zašto ne, samo vas molim da budete dobri prema njoj. Jako je bolesna, a nebi htjeli da još i umre, zar ne?*rekla je to gotovo ironičnim glasom, kao da nas je sve postrojila u vrstu i rekla nam da stanemo svi na jednu crtu.
*Da, mamice, naravno, hvala ti, idemo pitati i ostale redove zbora.*rekla sam pomalo zbunjeno i okrenuli smo se. Meryna nas je mama sve čula i samo je rekla...
*Ma zašto ne, ipak su praznici, koliko dana planirate?*upitala je na naše čudo, ali i sreću.
*Ako bi nam dopustili četiri.*rekla sam uvjerena da će nas i ovaj puta pustiti.
*Može, sada idite pitati Bizzinu mamu, zapravo idem je ja pitati.*rekla je Meryna mama.
*Tvoja je mama legenda*prošaptala sam Mery ispod glasa, a ona se nasmijala.
Nakon nekog vremena je u dnevni boravak ponovno došetala Mreyna mama smješkajući se.
-----------------------------------------------------------------------------------------------
To bi za danas bilo to...
Malo slika koje me podsječaju na takve događaje...
Antil the next time, pozxy...
Post je objavljen 02.03.2008. u 15:51 sati.