Marketing
Tulum i ON... dvije nepovezane stvari...
Morali smo zabilježit ovaj početak novog semestra i dolazak proljeća pa smo organizirali mali tulum… opet… Uobičajena ekipa, uobičajene količine muzike, uobičajeno mjesto, uobičajene prepirke oko muzike.... to je sve ono što volim kod tih naših tuluma... Uvijek isti ljudi, a uvijek nam je iznova zabavno... I ovaj put se nisam napila, s obzirom na to da sam miješala sve i svašta i pila svakojake čudnovate napitke, to je stvarno bilo dobro. No zabavila sam se... sa alkoholom ili bez njega. Istina, možda sam malo previše cvilila zbog NJEGA... možda sam si previše dopustila da me diraju neke stvari (o kojima čemo malo kasnije), a nisam trebala, jer ne volim kad on utječe na moj život i raspoloženje, silno se trudim da si to ne dopustim, ali ponekad me neke stvari izbace iz takta. I kad mi je frendica dala da joj se izjadam, pomogla mi da se skuliram (nakon što smo se valjale od smijeha onome što me mučilo), nagovorila me da se vratim u svoje tulumarsko raspoloženje, došao je netko... Netko koga sam prije upoznala i bio mi je drag, i nije me ni pozdravio... to mi stvarno nije bilo u redu. Zašto se dečki uvijek prave da te ne poznaju? Zašto kad krenu dalje ne mogu reći jednostavno ni bok? Mislim, shvatila sam da ta kratkotrajna „prijateljstva“ stvarno nemaju smisla, jer čim prestaju, postaju nevažna i vrate ljude u ono prvotno stanje nepoznavanja. I zar je bitno što znam dosta o njemu, što mi je bio drag, što me htio ponovo vidjeti, kada me sada neće ni pozdraviti??? Mrzim takve glupe situacije, jer sam na kraju i ja njega ignorirala i nisam ga ni pogledala. Stvarno ponekad pomislim da sam prerasla takve beznačajne stvari, da mi treba nešto bolje i trajnije, a nikako da na to naiđem... Ponekad pomislim da mi je stvarno suđeno da zauvijek budem nesretna u ljubavi...
Tulum je u glavnom bio stavrno super. Prvo ispijanje alkohola, kasnije plesanje, zatim sam se sa frendom i frendicom pokupila van i imali smo svoj glazbeni repertoar i ignorirali muziku s tuluma. Nismo nas troje za Severinu i Škoru, i ostale naše zvijezde i zvijezdice... Kada se naš DJ umorio od puštanja muzike, mi smo si pustili neku zgodnu stranu pjesmicu (za koju se jednostavno ne mogu sjetiti koja je bila, al znam ja tko će me podsjetiti...) popeli se na stolice i zaružili... Naravno, smijali su nam se, a pgotovo jednom frendu koji je izvodio „plivam“ ples, ne znam kako bi to drukčije nazvala, inaće nema takve ekscese, ne znam što mu je bilo jučer... Tu je tulum za mene i završio... Cure su išle u zg, i ja s njima, jer kasnije nisam imala prijevoza... ali baš me zanima što sam sve propustila... Sve u svemu, odličan tulum kao i obično...
Da se vratimo na razlog mojeg bediranja.. na NJEGA... Vidjela sam ga jedan dan na telki... nisam se baš toliko začudila što je bio na televiziji, nego to što baš gledam taj program, i imam priliku ga gledati do mile volje a da on to ne primijeti (jer oduvijek sam paranoična po tom pitanju, zaista bez razloga).... Gledala sam one okice, onu čupavu kosicu i crvenila se... Već me stvarno živcira taj osjećaj kada ga vidim, ta nemoć koju osjetim, i ponašam se ko mala zaljubljena klinka, nekontrolirano se crvenim, ili cerekam i vrpoljim... Stvarno sam se nadala da će sa godinama taj osjećaj nestati... ali nije... On je jedini u čijoj blizini nemam kontrole nad svojim ponašanjem... a to me stvarno ubija... I stvarno me prestrašila činjenica da ne mogu ni tv upaliti a da ne vidim njegovo lice... Zar nije dosta što me neka mjesta, neke pjesme, neke sitnice, pa i cijeli moj mali grad i sve u njemu podsjećaju na njega? Stvarno mi je ponekad toga dosta... Rado bi da mogu otići negdje daleko, gdje ga ne bi mogla vidjeti, ni čuti, i gdje bi ga mogla zaboraviti... I iskreno se nadam da bi ta udaljenost pomogla, jer sav moj trud uložen u taj zaborav ni malo mi ne pomaže... Primijetila sam kako je on sada uspješan, a ja se osječam opet kao klinka, klinka koja još ide na faks i nije učinila ništa posebno od svog života... Razlika u godinama je stavno sada zanemariva, ali ponekad mi se čini kao da je cijeli jedan svijet između nas... I nada u bilo što između nas u tom svijetu nestaje... stoga se svim silama trudim pronaći zaborav... negdje daleko.... daleko od njega....
„DALEKO“
Ovo je mjesto postalo teško za mene
Tu gdje predrasude nikad nisu pobijeđene
Živi se po normama iz kojih se ne iskače
Uvijek oko istih stvari sve se okreče
Mi smo isti kroz sva vremena i sisteme, davno
Naučeni druge kriviti za sve probleme, iz
Svoga kuta gledamo pa ne vidimo sebe, a što
Vidimo oko nas to nas previše ne jebe
Svijet se mijenja nama kuca to na vrata,
Mi sa cipela čistimo trag balkanskog blata
Odijelo i frizuru se promijenit uvijek može
Al teško mijenja se ono (što je) ispod kože
to su ljudi...
Teško promjenjivi ljudi
Ostat će uvijek nepopravljivi ljudi
Makar su moji pa ih volim
Ali sve u njima ja mrzim
Refren
Zbog njih otići ću daleko
Daleko od onih što riječima me gaze
Izgubit ću se daleko
Od onih što me vole toliko da me maze
Jednom otići ću daleko od svega
Gdje neću imat nikog svoga
Nać' ću svoje mjesto
Negdje daleko od svega toga
Ovi su ljudi teški čudan smo mi svijet
Jedan drugom za vratom težak mentalitet
Smiješkom te dočekuju, prime te u goste
Izvuku sve iz tebe to koriste da ti smjeste
Uvijek isti nikada to ne mijenja se
Nek nam je loše al' neka je susjedu lošije
Zanima nas otkuda, što i kako drugi ima jer je
Bitno znat detalje, komentirat s ostalima
Te taštine u nama žive oduvijek, možemo
Sve sad promijenit al' to će ostat zauvijek
Upiremo prstom, tuđe greške su nam snaga
Sebe vidimo ko svece, govno ne miriši s našeg praga
Ljudi...
Teško promjenjivi ljudi
Ostat će uvijek nepopravljivi ljudi
Makar su moji pa ih volim
Ali sve u njima ja mrzim
Zbog njih otići ću daleko
Daleko od onih što riječima me gaze
Izgubit ću se daleko
Od onih što me vole toliko da me maze
Jednom otići daleko od svega
Gdje neću imat nikog svoga
Nać ću svoje mjesto
Negdje daleko od svega toga
Post je objavljen 02.03.2008. u 15:38 sati.