Dozivjesmo i to:na Balkanu je stvorena nova drzava,sedma na prostoru pokojne Jugoslavije.Svoj istorijski dobitak kosovski Albanci su proslavili u znaku"Roke mandoline",usput spaljujuci srpske zastave i pasose sa oznakom Srbije.
Srbi su,naprotiv,ispoljili nekontrolisani ocaj i gnjev,koji je prokljucao na masovnom protesnom mitingu u Beogradu.
Kako pateticne parole"Kosovo je nase","Vraticemo Kosovo"i njima slicne nemaju blage veze sa stvarnoscu,jer su cista besmislica,hiljade mladih mitingasa krenuli su da ucine nesto prakticno.Demolirali su i zapalili zgrade nekoliko stranih ambasada,pri cemu je ocekivano najvise stradala ona americka,lakse ili teze povrijedili desetine policajaca,
te porazbijali i opljackali veci broj prodavnica.Svoj toboznji patriotizam naplatili su odnoseci patike,jakne,cigarete i parfeme,cak i zenske carape.
Takav dogadjaj nije,naravno,mogao proci bez Milorada Dodika,koji se upinje da bude veci Srbin od ostarjelog i bolesnog patrijarha Pavla."Srbija je nasa otadzbina",uzviknuo je Dodik obracajuci se okupljenoj masi pred zgradom Narodne skupstine Srbije i dodao kako bosanski Srbi"vole Srbiju cak i vise nego sto se to moze zamisliti".
Ipak,cuvao se da sa obje noge ne zagazi u velikosrpske vode,pa je pribjegao aluzivnom govoru:"Republika Srpska zna svoj put i ima strpljenja."Jasno je da je ova fraza dvosmislena,i da zadovoljava i Miroslava Lajcaka i Vojislava Kostunicu.
Ne znam koliko se vas sjeca cuvenog srpskog seoskog pjesnika Dobrice Erica(72),zadnja posta Gornja Gruza,koji je,vjerovali ili ne,objavio stotinu knjiga poezije i proze za djecu i odrasle.Osim sto tvrdi da su Amerikanci
oteli Srbima Kosovo i"prodali ga Siptarima za 20 milijardi dolara",Eric je napisao pjesmu u kojoj kao naknadu za"oteto Kosovo"trazi"Boziju crkvu Republiku Srpsku,Nojevu barku pravoslavlja".Da je kojim slucajem pjesnik,mozda bi Milorad Dodik u ovom trenutku napisao nesto slicno.
Znalo se da ce se talas medju Srbima nabujalih emocija preliti s ovu stranu Drine,u Bosnu,u kojoj ne postoji gotovo nijedno vazno pitanje oko kojeg je moguce postici konsenzus.Iskljucena je svaka mogucnost da BiH prizna nezavisnost Kosova,iako je vecina Bosnjaka intimno,po vjerskoj bliskosti,na strani Albanaca.Ni Hrvati ne bi imali nista protiv toga,jer ce Zagreb prije ili kasnije sigurno priznati Kosovo.Vanjska politika je u nadleznosti Predsjednistva BiH.
Dva njegova clana,Haris Silajdzic i Zeljko Komsic,drze da ne treba zuriti s priznavanjem nove balkanske drzave,dok
je stav srpskog clana Predsjednistva Nebojse Radmanovica rezolutan:"Nezavisnost Kosova ostavice za sobom nesagledive posljedice po zapadni Balkan."A Radmanovic obicno nije brz na jeziku.
Emocije bosanskih Srba dobile su svoj politicki izraz u dokumentu usvojenom na vanrednoj sjednici Narodne skupstine Republike Srpske,tzv.Rezoluciji protiv nezavisnosti Kosova.U njoj je ponovo zaprijeceno referendumom o razdruzivanju,sto ce reci secesiji,ukoliko veci broj zemalja clanica EU,a prije svega EU,priza nezavisnost Kosova ili ukoliko BiH udje u taj medjunarodni proces.Iz ovog se da zakljuciti da ce Banja Luka biti dugotrajno na razlicite nacine aktivna u"spasavanju Kosova",utopijskoj operaciji kojom zvanicni Beograd pokusava nesto sto je ravno ozivljavanju vec pokopanog mrtvaca.
Iako Srbija vec devet godina nema nikakvih nadleznosti na Kosovu,ona se ponasa kao da je naciju pogodio grom iz vedra neba.Istorija je,medjutim,davno krenula svojim tokom i nije se dala zaustaviti.U stogodisnjim srpsko-albanskim odnosima samo je mrznja bila konstantna.Mijenjale su se drzave i politicki sistemi u kojima se odvijao zajednicki zivot Srba i Albanaca,ali je mrznja odolijevala svim promjenama.Dok je Tito bio ziv,kosovski Albanci su jos nekako i podnosili Jugoslaviju,u kojoj su bili najpovlastenija manjina na svijetu,ali nakon njegove smrti oni toj zemlji vise nisu bili lojalni.Albanci se nikada nisu osjecali gradjanima Srbije,sto se pokazalo nepunu godinu dana nakon sto je Tito umro.U martu 1981.izbila je pobuna albanskih studenata u Pristini,navodno zbog lose hrane u studentskoj menzi.
Studentski bunt je prerastao u rusilacke demonstracije,koje su ugusile snage jugoslovenske policije.Prema sluzbenim izvjestajima,koji su javnosti predoceni dva mjeseca kasnije,bilo je devetero mrtvih,a u zapadnoj stampi pominjale su se stotine poginulih.Od tada pa sve do raspada Jugoslavije,Kosovo je bila tempirana bomba,izvor manjih ili vecih nemira,na koje je rezim odgovarao sve vecom represijom.Dva kljucna dogadjaja bili su cuveni strajk albanskih rudara u Starom Trgu 1989.i Milosevicev pohod na Kosovo deset godina kasnije,kada je zaprijetio da ce sve Albance pobiti.Za kratko vrijeme milion Albanaca je protjerano iz njihovih domova,ali je genocid sprijecio NATO bombardovanjem Srbije.
Ipak,bilo bi pogresno reci da su u cijeloj toj prici Albanci bili jagnjad.Dug zajednicki zivot sa Srbima,ispunjen terorom i netrpeljivoscu,ucinio ih je surovim kao i Srbe.Nakon Milosevicevog vojnog poraza,Albanci su se ponijeli osvetnicki,cineci Srbima ono sto su ovi prethodno cinili njima.Protjerivali su preostale Srbe,ubijali ih,silovali njihove zene,palili srednjovjekovne crkve i manastire.Kosovo je etnicki ocisceno,tamo danas zivi oko 120 hiljada Srba,
mahom u sjevernom dijelu.U Pristini nema vise od sezdesetak Srba.Ponajvise zaslugom Milosevicevog rezima,
jedna drevna nacionalna i kulturna zajednica,koju su cinili kosovski Srbi,definitivno je unistena.Albanci su stekli zasluzenu slobodu,ali je pitanje koliko ce umjeti da se njome sluze.Za premijera Hasima Tacija,koji je za Srbe personifikacija"siptarskog terorizma",odnos prema preostaloj srpskoj manjini bice jedan od najvaznijih ispita.
Albanci su vjerovatno jedini narod na svijetu koji ima dvije razlicite maticne drzave.Mnogi smatraju da je sada put ka"velikoj Albaniji"otvoren.Kosovo je jos uvijek plemensko,siromasno i izrazito korumpirano drustvo.Kako ce ono ekonomski i politicki zivjeti,velika je nepoznanica.Opste je misljenje da Kosovo nece moci prezivjeti bez obilate i dugotrajne pomoci Evrope i Amerike,iako neki kosovski politicari euforicno tvrde da ce Kosovo biti ekonomska velesila na Balkanu.U svakom slucaju,ono ce u Srbiji zadugo imati velikog neprijatelja.
Krajem jula 1991.u OSLOBODJENJU sam objavio kolumnu pod naslovom DUG I KRVAV POGREB.Kraj teksta je glasio:"Jugoslavija je mrtva i treba je sahraniti,ali ce pogrebni obred,po svoj prilici,trajati dugo i biti krvav."Da li je proglasenjem nezavisnosti bivse jugoslovenske pokrajine taj krvavi pogreb konacno zavrsen?Zelio bih da jeste,iako mnogi tvrde suprotno.Zli proroci predvidjaju nove potrese u Srbiji i Makedoniji:Vojvodina sve vise inzistira na autonomiji,dok su Albanci prakticno ovladali zapadnom Makedonijom.Ti proroci ne ostavljaju na miru ni Bosnu i Hercegovinu,smatrajuci da ce ona,a ne Kosovo,biti zavrsna slika raspada Jugoslavije.Srecom,sanse za to su u ovom trenutku zanemarljive,jer u ovoj zemlji vise nikome nije do rata.Srbi,Hrvati i Bosnjaci su kroz vijekove cinili jedni drugima sve sto se moglo ciniti,kako dobro,tako i zlo.Osim toga,medjunarodna zajednica je ovdje ulozila ogromna sredstva i veliku ljudsku energiju,da bi sve tek tako mogla baciti niz vodu.
Vrijeme je za mir i bolji zivot.
Post je objavljen 02.03.2008. u 13:02 sati.