Bok svima!
Evo nas opet kod velikih, stvarno velikih životinja, nešto detaljnije nego u prošlom postu. Kakvih ih je sve bilo? Zbirka je oveća. Recimo, možemo početi australskih divova.
Aboridžini su oduvijek znali da su postojale divovske životinje, a ubrzo su njihove ostatke otkrili i prvi europski naseljenici. Bojnik Thomas Mitchell je 1831. uglednom znanstveniku Sir Richardu Owenu u Englesku poslao veliku zbirku fosila iz pećina Wellington, zapadno od Sydneya. Sir Owenu su ubzo i druge ostatke izumrlih australskih vrsta poslali istraživači Leichardt, Strzelecki i Goyder. Owen je ubrzo identificirao velik broj velikih iščezlih tobolčara i ptica, a u narednim desetljećima su novo-organizirani australski muzeji poduzeli mnoga iskopavanja tih fosila.
Diprotodontidi su možda najpoznatiji primjer australske megafaune. Tih velikih biljojednih tobolčara bilo je nekoliko vrsta, a najveća od njih bila je ona nazvana Diprotodon optatum. Taj gigant bio je veličine nosoroga - dug 3 metra i 2 metra visok do ramena - te je najveći tobolčar koji je ikada živio. Krajem 20. stoljeća Južnoaustralski muzej pribavio je veliku zbirku fosila diprotodona iz jezera Callabonna na sjeveru te države. Osim diprotodona, tu se pronađeni i ostatci drugih velikih australskih životinja. Zygomaturus trilobus, rođak diprotodona, bio je veličine bika, a možda je imao rogove poput nosoroga ili kratku surlu. Palorchestes azael bio je veličine bika, dugih pandži i izdužene surle. Procoptodon goliah bio je najveći klokan u povijesti jer je dosezao 3,3 metra, imao je plosnato lice i oči usmjerene prema naprijed. Zaglossus hacketti, australski krezubi glodavac (danas veličine ježa), također je imao ogromne pretke.
Divovske ptice, najveće svih vremena, lutale su središnjom Australijom od prije 15 milijuna godina pa sve do prije 30 000 godina. Pretpostavlja se da je okoliš u toj regiji tada bio bitno različit od današnjeg pustinjskog reljefa, s gustim šumama, livadama i puno vode. Pronađene lubanje tih velikih ptica pokazuju da su imale velike kljunove i kandže, ali ne mesožderske, pa se još točno ne zna čime su se hranile. Bile su visoke najmanje tri metra, a težile su preko pola tone, te su tako bile i najteže poznate ptice. Megalania prisca bio je ogromni mesožder nalik goani (australski gušter), dug najmanje 7 metara i težak preko 600 kilograma.
Velik je misterij zašto su te životinje dosezale takve veličine. Danas se najveći slonovi nalaze blizu ruba težine tijela koju mišići mogu nositi dok je bezrogi nosorog, vjerojatno najveći sisavac uopće, bio visok skoro 5,40 metara i dug skoro osam metara. Kako su mu noge podnosile težinu i koliko je morao biti jak da uspio ustati kad je legnuo? To je samo jedno u nizu pitanja koja nameću fosilni ostatci divova koji su u prošlosti koračali zemljom.
PRETEŠKI I PREVELIKI
Postojanje divovskih životinja je misterij jer čim su veće, tim su teže, a čim su teže, tim trebaju veću snagu da bi nosile vlastitu težinu. Galileo Galilei se u 17. stoljeću prvi bavio tim «efekt razmjera» tj. jednostavnim odnosom dužine prema koži, volumenu i težini. Kosti neke životinje koja je tri puta duža nego njen današnji primjerak, zbog gravitacije bi morale po gustoći narasti daleko više od tri puta kako bi podupirale teret životinje. Galileo je zapisao je kako bi bilo nemoguće preoblikovati kosture ljudi, konja ili drugih životinja koje bi mogle odgovarajuće raditi svoju funkciju kad bi takve životinje bile goleme – osim ako kosti ne bi bile od puno tvrđeg i otpornijeg materijala nego što je uobičajeno ili ako ne bi bile deformirane nerazmjernim debljanjem. U tom bi slučaju te životinje bile strahovito zdepaste.
Pronađene divovske kosti potvrđuju Galieleova zapažanja. Zbog njihove ekstremne masivnosti, ne prepoznaje se uvijek da pripadaju istim vrstama životinja koje danas postoje. Prirodoslovci će prilikom otkrića takvih fosila često reći da su pronašli, primjerice, ostatke «divovskih životinja nalik psima», a ne ostatke «divovskih pasa».
DIVOVSKI SISAVCI
Za dinosaure znamo da bili divovski makar se nikad ne pitamo kako je to zapravo moguće i da li bi danas mogli postojati baš takvi, kako nam to implicira film Jurski park.
Ali dabar dug dva i pol metra? Nemoguće! Ili se samo tako čini, samo zato jer divovski sisavci nemaju slavu divovskih guštera. Na temelju lubanje izumrlog divovskog dabra izložene u St. Louis Science Centeru procijenjeno je da je divovski dabar bio dug 2 m i 40 cm, poput današnjeg crnog medvjeda. Živio je u jezerima i brzacima, ali za sad nema dokaza da je gradio brane poput modernih dabrova.
Arheolozi su otkrili i fosilne ostatke divovskog pingvina, velikog skoro kao čovjek. Prema otkrivenim kostima procjenjeno je da je ptica bila velika oko 1,5 metara i teška 5 kilograma. Fosil je iskopan u kamenolomu pokraj Oamarua na novozelandskom Južnom otoku.
DIVOVSKE GUSKE
Ostatci divovskih gusaka, nekih teških preko 500 kilograma, otkrivene su u središnjoj australijskoj pustinji. Paleontolog Peter Murray, iz Museum of Central Australia, za CNN je rekao kako se isprva smatralo da su te divovske ptice neletačice povezane s nojevima ili emuima, ali kako se sve više kosti okopavalo postalo je jasno da je definitivno riječ o nekoj vrsti gusaka. Fosili su iskopani u Alcooti, oko 150 km sjevero-istočno od grada Alice Springsa u središnjoj Australiji. Murray je rekao da su na tom mjesto otkrivene tri vrste divovskih gusaka; dva manja tipa težine 150 i 200 kg i najveći (Dromornis Stirtoni) koje je vjerojatno težio 500 kg.
DIVOVSKE OSTRIGE NA 3900 METARA
Divovske fosilizirane ostrige, njih preko 500, nađene su skoro 4 kilometra iznad morske površine u Andama, u Peruu. Fosile je otrkio kubanski paleontolog Arturo Vildozola pokraj grada Acostambo u siječnju 2001. Kamenice (Plagiostoma giganteum) su dosizale veličinu od širine 3,5 metara i težile 320 kg. Vildozola je starost tih fosila procijenio na 200 milijuna godina.
DIVOVSKI ALIGATOR
Gmazovi imaju mogućnost da rastu tijekom cijelog života jer nemaju mehanizam koji određuje gdje moraju stati s rastom. Možda ta činjenica objašnjava to da su 1991.na obali Amazone pronađene kosti aligatora čija je lubanja bila duga skoro metar i pol. Na temelju toga znanstvenici su procijenili da je njegova visina (kad je hodao) bila 2,40 metara, a dužina 12 metara. Professor Carl Frailey, iz Overland Parka u Kansasu rekao je da je to stvorenje vjerojatno bilo teško 12 tona.
Palo mi je na pamet da je vrijeme za NAGRADNU IGRU. Nagrade su, kao i obično, u stripovima. A biraju se dva ili tri najbolja odgovora na pitanje kako je bilo moguće postojanje tako divovskih životinja u prošlosti. Možda je zagonetka i riješena, a da ja to ne znam. Tim bolje za stripoljupce!
I to je bilo to za ovu priliku.
Bok, minijaturni ljudi!
Post je objavljen 02.03.2008. u 12:12 sati.