Mysticc Fallacy... što je to? Očajnička predpostavka da netko na kraju tunela čuva svijetlo? Ili barem neka sila?
Koja je svrha ovog svijeta/svemira/postojanja... ili samo povijesti... samo života u njegovom najširem smislu?
Krenimo iz početka... od bitne stare očajničke pretpostavke... laži ili varke... da nas netko ili nešto čeka na kraju tunela našeg života/naše povijesti/našeg današnjeg dana.
Tvrditi da bog nepostoji znači pristati na jasnu spoznaju što to jest, a što to nije bog.
Mene to baš i ne zanima, previše sam zagađen gomilom izraza iz mnoštva preklapajućih terminologija. Bog.
Holocaust. Šest milijuna spaljenih ljudi. Ja sam čovjek. I stojim uz svoje. Tako da mi je ideja o intervencionističkom bogu odvratna, gotovo bogohulna... zanimljivo, kako mogu nešto smatrati bogohulnim ako baš i nisam na čistu sa samim pojmom boga.
Ljiljani poljski. Kompatibilnost. Nije nužna. Moguća su velika odstupanja. Ali zašto inzistirati na odstupanjima ako je pravilnost tako sveprisutna. Jesam li ja kompatibilan sa ovim svijetom? Poprilično uredno funkcioniram, stvarno sam kompliciran uređaj. Sa neke tehnološke točke gledišta, moja kompatibilnost sa prirodom biti će još jako dugo nešto potpuno nedostupno (u smislu svoje kompleksnosti) umjetnim ljudskim sustavima, pa čak i informacijskim, a da ne govorim o fizičkim. Jesam, iznimno sam kompatibilan. A ona njuška je to jako dobro znala... volio bih ga moći zamisliti. Smiješio se... morao se smiješiti.
Uzmimo u obzir da nisam baš selekcijom do punog potencijala svoje kompatibilnosti ispoliran. Da nema zubara odavno bih crknuo. Ja sam proizvod kulturne evolucije. Jesam li kao takav još uvijek kompatibilan? Ja koji imam na raspolaganju stomatologa i njegovu stolicu, one pneumatske bušilice i čarobni Lidokain... ja koji sam naslijedio promijenjene okolnosti, prilagođene mojim potrebama? Ja koji sam dio povijesnog procesa prilagođavanja okolnosti mojim/našim potrebama... za razliku od drugih životinja koje se prilagođavaju okolnostima (ne znam koliko je ovo jasna distinkcija).
Jesam li/ jesmo li još uvijek kompatibilni? Jesmo. I te kako jesmo. Jesmo jer nam je jasno na koji način bi to TREBALI biti.
Je li ono što bi mi TREBALI kompatibilno sa svijetom u kojem bi mi to trebali? Nije nužno. Evo kontaminacijskog izraza... nužno. Odakle mi potreba za 'nužnim', je li ja to možda tražim garantno pismo od Mr. Mystica?
Nije kompatibilno u svakom slučaju, bilo bi nerazumno to pomisliti.
Ali je kompatibilno u... strah me je i pomisliti... u jako velikoj mjeri. Za sada.
Kako ja ili bilo tko drugi može provjeriti da li je sadržaj onoga što želi univerzalno prihvatljiv i time sukladan sa moralnim zakonom? Recimo da ja želim BMW SUV i to vrlo veliki. Mogu li ga svi imati? Ako bih želio biti zubar, hoću li se zapitati što bi bilo kad bi svi htjeli biti zubari? Neću.
Zašto ljudi kupuju BMW SUV veliki? Upotrebna vrijednost? Sigurnost? Ekonomičnost? Udobnost? Transportna sposobnost? Nešto subjektivno i nemjerljivo... životni stil, osjećaj za design, statusni simbol... zašto ne iskorištenje vrijednosti novca koji posjeduju kupovinom nečega ekvivalentne vrijednosti... nema smisla držati novac na banci ako ga imaš dovoljno... i previše da ga ne bi trošio. Koja bi onda bila svrha bogatsva ako bi se svi uzdržavali od potrošnje? To je i nezdravo sa ekonomskog gledišta. Zašto se ljudi bogate? Ako bogatstvo opravdava potrošnju ovog tipa... da li je taj stupanj bogatstva dostupan svima? Nije. Nije po definiciji. Kad bi svi imali BMW SUV on ne bi vrijedio toliko. To je ogromna količina novca. Milijardu ljudi živi sa jednim dolarom i manje dnevno.
Tuš sa kloriranom vodom. Mogu li svi imati tuš sa kloriranom vodom? Čistom, relativno dezinficiranom vodom? Ne znam. Sumnjam. Možda. Možda uz dobro planiranje.
Kad nas bude deset milijardi, hoće li svi imati dnevno deset litara pitke vode?
Možda. Ne znam. Možda uz dobro planiranje, iskoristivosti vode i rasta populacije.
Kad se trebam zaustaviti u zalaganju za interese svojih bližnjih ljudi ako oni počinju ulaziti u oštar konflikt sa održivošću okoliša? Što prije.
Tko donosi procijenu je li opasno prodavati tako skupe stvari koje ne mogu priuštiti sebi gotovo svi na ovom svijetu osim možda milijun ljudi? Jahte. Avioni.
Tko donosi procijene kada će industrijsko iskorištavanje podzemnih zaliha vode doći u sukob sa potrebama stanovništva i samog okoliša za tom vodom?
Moljci i hrđa... bogatstvo... zašto? Zato što je počeo tamo gdje se i počinje. Ja sam onaj koji odlučuje treba li mi nešto što će mi pojesti moljci ili izjesti hrđa, ja i svaki drugi pojedinac. Ako ja promijenim svoje potrošačke navike, proizvođač će pratiti moju potražnju svojom ponudom. Neće više proizvoditi stvari koje lako propadaju. Ja neću trošiti toliko vremena na rad da bih zaradio novac koji ću potrošiti na stvari koje propadaju... na stvari koje propadaju jer ih ne koristim, jer su mi nepotrebne. Poslodavac neće trošiti na moju plaću toliko kao prije. Ono što sam uzeo iz kružnog tijeka sam i vratio.
BMW SUV veliki? Ne prolazi. Stvar je osobne moralne prosudbe. Je li?
Da li je puka slučajnost što tako puno ljudi ima tako malo, a tako malo ljudi ima tako puno? Pod slučajnost mislim naslijeđene okolnosti i komparativne prednosti.
Moram maknuti slučajnosti... porezima se uzme bogatima i podijeli siromašnima, ulaganjima se izjednaće mogućnosti, tehničke i kadrovske. Svi zarađuju podjednako. Kako definiram vrijednost nečijeg rada? Ponudom i potražnjom na tržištu rada. Ako poštar ima istu ili sličnu plaću kao kirurg, zašto bi itko trošio vrijeme i trud na obrazovanje, preuzimao odgovornost za tuđi život, itd. Koji je kriterij. Ponuda i potražnja, nema drugog mehanizma. Netko mora biti više plaćen jer njegov rad vrijedi više. Koliko više? Dovoljno da ne žele svi biti zubari. Dovoljno da ne žele svi biti NKV radnici bez ikakvih odgovornosti. Porezi.
Nemoralno je imati dovoljno novca da čovjek može bezbrižno kupiti BMW SUV veliki.
Nemoralno je kupiti BMW SUV veliki ako čovjek ima dovoljno novca da ga kupi.
Nemoralno je poreznom politikom dopustiti da... moralno je poreznom politikom smanjiti broj ljudi koji mogu kupiti BMW SUV veliki. Zašto? Jer je sustav inherentno nepravedan i kao referentnu vrijednost uvijek zahtijeva onoga koji ima malo ili najmanje, on je početak ekonomske ljestvice, on se instalira prvi pa se prema njemu određuje ostatak skale. Zašto? Zato jer ne može biti drugačije. Novac je rijedak. Ne mogu za referentnu vrijednost uzeti one rijetke koji imaju puno, moram prvo imati one mnoge koji imaju malo. Kad bi novac bio dostupan svima izgubio bi svoju vrijednost. Inflacija.
Da li novac gubi svoju realnu vrijednost tako što ga se raspoređuje pravednije? Da li novac ljudi koji imaju podjednako vrijedi manje sada kada imaju podjednako nego što je vrijedio kada je bio rijeđi i kad je bilo i onih koji su imali puno manje. Gubi. Novac gubi vrijednost ako podižemo standard šireg sloja ljudi. Zašto? Više ljudi sa više novca može potrošiti više sredstava šire potrošnje nego manje ljudi sa više novca. Novac svoju vrijednost ima izraženu u količini robe koju mogu za njega kupiti. Ako više ljudi može kupiti više robe koju je prije moglo kupiti manje ljudi, potražnja za tom robom raste. Njena cijena raste. Vrijednost novca pada. Potražnja zahtijeva povećanje ponude, povećana ponuda smanjuje cijenu. Luksuzna roba u uvjetima progresivne porezne politike postaje jeftinija, broj ljudi koji je mogu priuštiti opada, potražnja pada, pada i cijena. Progresivni porezi su pozitivna stvar i za razinu cijena i za redistribuciju bogatstva. Širi broj ljudi sa većom kupovnom moći povećava i potražnju, potražnja povećava ponudu, ponuda povećava proizvodnju, proizvodnja povećava zaposlenost, zaposlenost povećava privredni rast, privredni rast povećava poreznu osnovicu.
Privredni rast treba biti u skladu sa strategijom održivog razvoja. Takvu strategiju treba imati. Takva strategija mora osigurati našu kompatibilnost sa okolišem. Unaprijed i planski. Treba nekoga poslati na kraj tunela da drži svijeću. Treba nekoga poslati u Darfur da zaustavi genocid jer je to identičan problem Holocaustu.
Treba biti ispred razvoja okolnosti da bi ostali kompatibilni sa prirodom. Treba imati institucije koje će to raditi. Treba ih financirati. Treba imati iznimno interventnu državu.
Treba imati međunarodni financijski sustav koji neće trošak jedne takve države pretvoriti u komparativni nedostatak one države koja se odlući na zakvu investiciju. Treba takve investicije zahtijevati na globalnoj razini. Treba imati jedinstvenu globalnu poreznu politiku.
Treba prvo ustaboviti varijable i parametre planiranog novog ekonomskog konteksta i implementirati ih tako što će kontekst biti prilagođen uvjetima sustava/modela, a ne obratno.
Jesmo li kompatibilni sa prirodom?
Jesmo li ispunili zahtijev moralnog zakona da se izjednače i prava i mogućnosti?
Jesmo.
Gdje je tu bog?
Nije na kraju tunela, na kraju tunela smo mi.
Da nije možda sa nama?
Bilo bi dobro da jest.
Meni je to više nego dovoljno za jednog boga, da mislim da bi bilo dobro da je sa mnom... na kraju tunela... kad napravim sve što sam mogao napraviti.
Više nego dovoljno.
Post je objavljen 02.03.2008. u 12:10 sati.