‘No more of the speed that fueled the sixtees. That was the fatal flaw in Tim Leary’s trip. He crushed around America selling concioussness expansion without ever giving a thought about the grimm meat hook realities that were lying and waiting for all those people who took him seriously… all those pathetically eager acid freaks who thought they can buy peace and understanding for three bucks a hit… but their loss and failure is ours too. What Leary took down with him was the central illusion of the whole life-style that he helped create… a generation of permanent criplles, failed seekers who never understood the essential old mystic fallacy of the acid culture… the desperated assumption that somebody or at least some force is tending the light at the end of the tunnel’
‘Fear and Loathing in Las Vegas’
Nakon što su ’63. godine u Dallasu ustrijelili JFK-a kao divlje prase, nakon što su ’68. ustrijelili Martina Luthera Kinga pa nedugo potom i drugog brata Kennedyja, nakon što se tada Demokratska stranka rasula zajedno sa kompletnim besmislenim hippie pokretom, nakon totalnog poraza u Vijetnamu, nakon početka kroničnog američkog proračunskog deficita, nakon naftne krize i odustajanja od zlatnog standarda, Predsjednik SAD-a Richard Nixon jasno je ukazao na najveću prijetnju nacionalnoj sigurnost njegove zemlje. Izjavio je da je Timothy Leary najopasniji čovjek u Americi.
Desetljeća akumulirane pozitivne političke energije, desetljeća osvojenog i obranjenog nacionalnog optimizma, dva desetljeća liberalnog političkog idealističkog zamaha rasplinula su se te kobne 1968.godine. Sve je nestalo za nekoliko mjeseci. LSD generacija doživjela je svoj konačni, neizbježni bad trip na koncertu Rolling Stonesa, kad su Hell’s Angels zabili nož među rebra nekom djetetu mira. Nakon kratkog snalaženja u još uvijek aktualnoj realnosti od koje su bježala godinama djeca cvijeća su odustala od svojih zahtijeva za slobodnom ljubavi i slobodnom drogom te mirno nastavila studirati, uskoro se zaposlila, počela plaćati poreze i u ne tako dalekoj budućnosti glasala su za Ronalda Reagana iz čisto autodestruktivnih poriva. Ovaj ih je iz zahvalnosti zauvijek žive pokopao, zajedno sa ostatkom američkog srednjeg sloja… i sve to uz blagodat mnogobrojnih poreznih olakšica.
Jesu li atentati bili rezultat dugogodišnje zavjere ili su bili niz slučajnosti… jesu li snage zla jasno precizirale tko će i kada povući okidače ili su se sivi eksponenti vojno-industrijskog kompleksa kao dupini nijemo dogovarali… to je u konačnici potpuno nebitno.
Izostanak djelovanja je nezahvalna eksplikacijska kategorija u metodološkom instrumentariju slavne historijske znanosti. Mučno upućuje na potpuno arbitrarnu prirodu svake retrogradno argumentirane svrsishodnosti. Izostanak djelovanja je optužba upućena bivšim povijesnim akterima, ona vrsta optužbe koja se pobija argumentom odmahivanja rukom, uz mudru opasku kako je najlakše biti general poslije bitke. Ruski general koji gleda kako Waffen SS na miru guši ustanak u Varšavi dok Crvena armija sa druge strane Visle podmuklo šuti.
Nije bitno jesu li idealistički polet šezdesetih planirano ubili oni isti tekliči Allena Dullesa koji su pažljivo skrivali njegove veze sa nacističkom Njemačkom ili su sve to sjebali razmaženi i dekadentni kvazi-lijevi francuski studenti koji su prekinuli svoje legendarne nemire jer su im počeli ljetni praznici. Nije bitno da je u tim stvarno traumatičnim vremenima Nixon proglasio Timothy Learyja za državnog neprijatelja broj jedan… nije bitno, ali je zanimljivo… bezobrazno je zanimljivo u svojoj arogantnoj realno-političkoj pragmatičnosti. Mučno bezobrazno. I temeljito distrakcijski efikasno.
LSD. Lysergid Saure- Dietylamid… njemačka skraćenica iz laboratorija još nam uvijek živog dr. Alberta Hoffmana. LSD je bio lubrikant spiritualnog popratnog simptoma velike ideološke promijene koja je tako neslavno propala na koncu tog desetljeća.
LSD je vrlo jako halucinogeno sredstvo, izaziva promjenu u percepciji stvarnosti, izaziva kognitivne smetnje, vrijeme i prostor gube svoju sveprisutnu funkciju nametanja strukturalnog reda, osnovne forme spoznaje se mijenjaju, razum nije više čvrst oslonac u obradi osjetilnih podataka.
Zanimljivo iskustvo. Ako se nešto može nazvati ‘something else’ onda je to LSD.
I to je to. Tu završava priča o LSD-ju. Jebeni bojni otrov u jačim dozama, remetilni faktor svakog objektivnog pristupa stvarnosti, dezintegrator kolektivne svijesti, savršeno sredstvo za neutralizaciju one američke idealističke inercije koju je pokrenuo još Roosevelt svojim New Dealom, koja je dobila na brzini pobjedom u pravednom ratu, industrijskim rastom, efikasnom ekonomskom politikom, nacionalnom solidarnošću, pozitivnom baby-boomerskom generacijom, savladavanju horrora kubanske krize i slanja čovjeka na Mjesec, osnivanja Medicare i Medicaid temeljnih institucija američke socijalne države koju je Lyndon Johnson progurao nakon Kennedyjeve smrti, u tom rijetkom trenutku kad su Demokrati imali i Bijelu kuću i Kongress… sve te godine pozitivnog svjetonazornog raspoloženja, sav taj akumulirani optimizam, sva energija Kennedyjeve izjave da su svi naši problemi stvoreni od čovjeka i da ih čovjek može i riješiti, da taj isti čovjek može biti velik koliko god hoće… sve je to nestalo krajem šezdesetih, sve se rasplinulo u metežu nakon atentata ’68., nakon nemira u crnačkim kvartovima, nakon ubojstva onog nesretnog hipika od strane paklenih čuvara reda na koncertu grupe koja je gajila simpatije prema nečastivom, nestalo je tijekom tupog konačnog razočaranja u spiritualni preporod ‘mind-expanding’ LSD strategijom – ‘Turn on, Tune in, Drop out’.
Smiješno. Smiješno je da se nakon tog traumatičnog ubijanja američkog optimizma i još traumatičnijeg polaganog utapljanja u Vijetnamskom živom blatu Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država odvažio da javno proglasi jednog irelevantnog lika kao što je to bio Leary državnim neprijateljom broj jedan.
Smiješno? Zanimljivo? Ne, nije ni smiješno ni zanimljivo. Bezobrazno je mučno. Bezobrazno je mučno jer su takvi potezi već viđeni po tko zna koliko puta tijekom onog nizanja retrogradnih argumentacija iz sigurnosti dovoljnog povijesnog odmaka za nesmetano manipuliranje interpretacijama. Na prvi pogled besmislen i glup potez Predsjednika države i političkog vođe ‘moralne većine’, potez koji je zadao konačni udarac u dugom procesu diskreditiranja američkog liberalnog političkog projekta, izjednačavanje njegovog potpuno slučajnog, politički irelevantnog, ali medijski ekstremno eksponiranog subkulturnog fenomena, jebenog LSD-a, sa najopasnijom prijetnjom američkoj nacionalnoj sigurnosti, prijetnjom iznutra, prijetnjom onim nekad crvenim MacCarthyjevim vješticama koje su su sad postale Learyjevski šarene, prijetnjom izdaje.
Osim totalne dezorganizacijske štete koju je LSD unosio u sasvim racionalan liberalni ideološki pokret, pokret koji je u rušenje starog sustava vrijednosti ušao sa već spremnim, stoljećima starim i provjerenim novim sustavom vrijednosti zasnovanih na idejama društvene solidarnosti i tolerantne političke liberalne ideologije, isti taj besmisleni LSD je na kraju postao stigmom cijelog tog pokreta, cijelog tog zanosa, cijele te optimizmom pogonjene generacije. Na kraju priče je sve što je ostalo od šezdesetih bilo svedeno na onu staru konzervativnu predrasudu da je društvena promjena simptom društvene patologije izazvane heretičkim sektama i/ili drogom i/ili seksualnim slobodama, a ne stoljećima, tisućljećima star pokušaj prevladavanja dogmi na kojima je nepravda čvrsto držala svoje ključne položaje diskriminacije, ekonomske i svake druge.
LSD je ubio oba brata Kennedy, LSD je ubio Martina Luthera Kinga, LSD je gubio rat u Vietnamu, LSD je urušavao proračunsku stabilnost, LSD je uništio sustav zlatnog standarda. Timothy Leary ubija tradicionalnu američku slobodoljubivost tako što vam drogira djecu, Timothy Leary bježi po cijelome svijetu zbog stotinjak grama marihuana dok po noći B-52 bombarderi tajno zasipaju Kambodžu tisućama tona bombi.
To je medijska logistika koja se skriva iza Nixonove hajke za Learyjem.
Kad vam ustrijele obožavanog Predsjednika, kad vam ustrijele glavnog borca za građanska prava, kad vam ustrijele sigurnog pobjednika na slijedećim predsjedničkim izborima, daleko politički dosljednijeg i radikalnijeg mlađeg brata Kennedy, kad vas gurnu i nastave gurati u potpuno besmislen rat na drugoj strain svijeta… što je vama kao naciji slobodnih i pred zakonom jednakih pionira demokracije raditi?
Hoćete li im jebati i oca i majku?
Hoćete li im reći ‘Enough is enough!’
Hoćete li ih konačno maknuti iz njihovih mitraljeskih gnijezda?
Nećete.
Vi ćete se rezignirano razići.
Skoro će te raspustiti jedinu opozicijsku stranku koja je tek prije nekoliko mjeseci bila potpuno siguran pobjednik izbora.
Dignut ćete ruke od svega i reći kako ništa više nema smisla.
Iluzija se konačno raspršila.
The tripping time is over.
Sve je to bio samo jedan veliki kemijski pokus koji je neslavno svršio.
Uz zvukove ‘Simpathy for the Devil’ uletiti će te ravno iz Gilliamovog Las Vegasa u stagflacijske sedamdesete. ‘Just another freak in the freak kingdom’.
Nixonov i Hooverov manirističko-sugestivan završni čin čišćenja ostataka New Deal ideologije, ponovno uspostavljanje bezočnog kapitalizma kao jedine perspektive.
Sve uz smiješnu paniku i metež koji se stvorio oko potpuno bezopasnog kemijskog spoja, halucinogenog neutralizatora svake organizirane akcije, tog beskrajno zanimljivog i beskrajno beskorisnog LSD-a. I njegovog legendarnog gurua, Timothy Learyja.
A sad… ‘that speed that fueled the sixtees..’
PIHKAL – Chemical Love Story od Aleksandra Shulgina.
PIHKAL znači ‘Phenetylamines I Have Known And Loved’.
Fenetilamidi su široka kemijska obitelj redom psihoaktivnih spojeva u koje se ubrajaju i neurotransmiteri dopamin, serotonin i noradrenalin. Ali i svi amfetamini, Ecstasy, DOM I STP. Za razliku od LSD-a fenetilamini su bili puno duže na sceni povijesnih zbivanja i za razliku od Hoffmanovog halucinogenog spoja fenetilamini su odigrali nevjerojatno važnu ulogu u tim povijesnim zbivanjima. Sve vojske u II Svjetskom ratu su bile na metamfetaminu, japanska vojska sustavno je koristila taj ekstremno snažan psiho stimulans, do te mjere da su nakon rata ostala skladišta sa tonama metilamfetamina koja su upala u ruke japanske mafije i napravile u Japanu ono što je alkohol napravio u Americi za vrijeme prohibicije – financirale i uspostavile hijerarhijske sustave organiziranog kriminala.
Adolf Hitler je bio redoviti, pred kraj rata svakodnevni korisnik metilamfetamina… njegove poražavajuće greške u procjenama i vojni kolaps u koji je odveo Njemačku dobrim su dijelom uvjetovani sa jedne strane lažnom samouvjerenošću koja je uobičajena posljedica amfetaminske stimulacije, dok su sa druge strane njegove imaginarne divizije i božanska uloga sigurno bili simptomi amfetaminske psihoze koja je isto tako redovita posljedica dugotrajnog korištenja tih spojeva.
Winston Churchill je uzimao Benzedrin, ne kao antitustik ili antiastmatik već kao stimulativno sredstvo.
JFK je bio korisnik toga tada hvaljenog i za skoro svaki poremećaj pripisivanog lijeka. Baby boom generacija bi se mogla objasniti ‘over the counter’ prodajom amfetamina i nedostatkom anti-baby pilula. Čarobnjak iz Oza je kultni film koji je Judy Garland odradila u potpunosti na deksedrinu za cijelo vrijeme snimanja.
Marylin Monroe i Elvis Presley upali su u ‘Up and Down’ začarani krug zajedno sa milijunima američkih domaćica… dnevno dizanje amfetaminima i noćno spuštanje barbituratima.
Američka vojska u Vietnamu trošila je goleme količine Dexedrina.
Švedska je doživjela amfetaminsku epidemiju i prva digla uzbunu.
Amfetamin, taj bezopasni stimulans bio je sve samo ne bezopasan. Sam po sebi, barem u svom amfetamin-sulfatnom, blažem obliku možda i ne toliko, ali u kombinaciji sa barbituratima koji su bili ekstremno opasni zbog vrlo lakog fatalnog overdoziranja, amfetamin je postao sveprisutna pošast koje se nije bilo lako riješiti.
Amfetamin je godinama bio i ostao relativno lako dostupan i relativno blago sankcioniran od strane zakona. Da su Valium (Apaurin) i drugi benzodiazepini sintetizirani ranije i da su oni korišteni za spuštanje sa amfetamina, pitanje je bi li amfetamin uopće bio tako lako prepoznat kao iznimno opasan spoj. Benzodiazepini nisu opasni kao barbiturati, malo kome je pošlo za rukom da se ubije samo benzodiazepinima.
Tijekom cijelog onog hippie-acid vala, tijekom cijelog tog psihodeličnog kolektivnog širenja svijesti pomoću LSD-a, tijekom cijelog tog perioda amfetamin je bio doslovno sve prisutan i dostupan širokom broju ljudi. Njegov utjecaj je daleko širi i daleko intenzivniji od razvikanog LSD-a. Amfetamin je psiho-stimulans, metamfetamin je iznimno snažan psiho stimulans. Vojnik na metilamfetaminu ne treba spavati tri dana niti treba jesti tri dana. Nema problema sa umorom, nema problema sa nedostatkom koncentracije, komunikacijske i orijentacijske sposobnosti su mu povećane. Emocionalna uvjetovanost je daleko manje naglašena nego inače. Strah, oprez, obzir, sućut, pristojnost… sve je to skoro potpuno izbrisano i motivacijska ekscitiranost preuzima mjesto i sredstva i svrhe ljudskog djelovanja. Akcija zbog akcije, ‘trigger happy speed freaks’.
Amfetamin je okrutan i efikasan, stravična zvjerstva koje je japanska vojska počinila nad civilima i ratnim zarobljenicima može se dobrim dijelom objasniti potpunim izostankom sućuti i obzira prema drugim ljudskim bićima, tom tipičnom simptomu dugotrajne amfetaminske stimulacije. Povećani libido koji je bio booster onog ‘baby boom’ fenomena, u ratnim je uvjetima bio trigger za silovanja. Skoro dva desetljeća je cijeli svijet bio lagano stimuliran tim spojevima potpuno legalno i bez liječničkog recepta. LSD je proglašen u potpunosti ilegalnim 1966. godine zajedno sa marihuanom. Amfetamin I metamfetamin postaju ilegalni tek 1970.godine.
Ali ipak je za glavnog kemijskog neprijatelja proglašen bezopasni i miroljubivi LSD, taj čudni spoj od kojeg bi ljudi doživljavali shizofreniji slične akutne epizode koje su znale tu i tamo postati neugodno psihotične.
Amfetaminska psihoza kao posljedica dugotrajnog uzimanja amfetamina traje mjesecima i ostavlja tragove na duševnom zdravlju do kraja života. Ali ta vrsta ludila uvijek je bila lakše prihvatljiva i razumljiva, pogotovo što se savršeno mogla kombinirati sa alkoholom. Amfetamin je spoj koji je neizbrisivo i odlučno djelovao na smijer novije povijesti, baš kao što je i alkohol bio sastavni dio zapadno europske kolonizacije svijeta u stoljeću prije.
Koliko je poletnost i govornička vještina JFK-a bila posljedica njegove konzumacije cijelog niza psihoaktivnih spojeva nikad neće biti sa sigurnošću utvrđeno. Čovjek kojemu su četiri puta davali posljednju pomast jer je četiri puta bio skoro proglašen mrtvim, cijeli svoj život trpio je iznimno jake bolove. Njegovo zdravstveno stanje bilo je stroga tajna jer tako bolestan ne bi smio biti na tako odgovornom mjestu. Tijekom kubanske krize Kennedy svoju hladnokrvnost i racionalnost sigurno može zahvaliti amfetaminima, opće je mišljenje da je ‘Ich bin ein Berliner’ govor Kennedy održao na amfetaminu. Jedan tako snažan i tako lako dostupan stimulans označio je cijelo to razdoblje četrdesetih i pedesetih.
Na kraju šezdesetih za sve je okrivljen jedan potpuno različit psihoaktivni spoj, LSD. Droga je postala tabu tema, glavni razlog krivičnog progona svugdje u svijetu, glavni izvor financiranja ilegalnih struktura vlasti, od paravojski do mafije, dežurni krivac za cijeli niz političkih propusta i socijalne neosjetljivosti koja je postala novim standardom zapadne ekonomije.
Ideološka logika koja stoji iza svega toga iznimno je jednostavna. Svaki konzervativizam i tradicionalizam osniva se na premisi da društveno uređenje ima svoju inherentnu svrhu i da postoje ugrađeni mehanizmi koji će samim tijekom događaja upozoravati i automatski popravljati negativna odstupanja od naslijeđenog svjetonazora na kojem se bazira izmišljena ‘svrha’. Svoju dogmatsku prirodu ta ideologija oslanja na redovito kriva tumačenja iz religijskih izvora o božjem, nadnaravnom planu i svrsi koju je od strane te bezupitno neosporne sile namjenjena ljudskom rodu. Svrha ljudske povijesti tako ostaje ono naslijeđeno, ta svrha je inherentno defanzivna i dogmatska pretpostavka okvirnog društvenog uređenja. Konzervativizam nastoji zadržati zatečene odnose društvene moći, društvenog utjecaja, u prvom redu kroz očuvanje raspodijele bogatsva, kroz vojno osiguranje te stabilnosti i kroz religijsku nadgradnju te infrastrukture. Ovo su marksistički termini i ja ih namjerno koristim iako nemam ni sklonosti ni simpatija prema marksističkom pogledu na povijest. Izdaja koju su sve organizirane religije napravile kad su pogazile temeljna načela na koja se pozivaju religiju su greškom njenih čuvara pretvorile u privremenog saveznika konzervativizma. Pošto je sasvim jasno da je ekonomska nejednakost među ljudima naslijeđena iz davne prošlosti i više manje u nekim periodima novije povijesti produbljivana, konzervativizam kao politička ideologija ne može a da ne bude prirodni saveznik i pobornik očuvanja te nejednakosti. Nejednakost je drugi izraz za nepravdu, kad je riječ o ekonomskoj nejednakosti.
Najtemeljitiju kritiku naslijeđene nepravde i najefikasniju revolucionarnu metodu kojom bi se ta nepravda trebala ispraviti osmislio je Isus iz Nazareta. Zato i samo zato su ga i ubili. Zdravorazumska logika kojom je armirana njegova moralna vertikala osigurala je da njegove ideje prežive vjekove krivog tumačenja i zloupotrebe. Njegova etika označila je europski kulturni identitet i nepromijenjena djelovala prosvijetiteljski stoljećima prije nego što je došlo do nedvosmisleno jasno izraženog prosvijetiteljskog pokreta tijekom 18.og stoljeća. Politički liberalizam, a sa njim i socijalistička, intervenistička struja tog pokreta tada stupaju na političku scenu kao već skoro potuno osmišljeni sustavi pogleda na potrebu društvenih reformi. Veliko i dugotrajno zastranjenje socijalističke misli koja je Hegelovim smjernicama završila u pički materinoj teško da se može pripisati nekom kemijskom spoju i njegovom utjecaju. Ista ona svrhovitost povijesti koja je zaštitni znak tradicionalizma i konzervativizma sad je preuzeta, prerađena na drugim dogmatskim teorijskim temeljima i opet zloupotrijebljena protiv najobičnije ljudske pristojnosti. Jedna majka crkva koja ima monopol na interpretaciju božjih planova vezanih za svrhu ljudske povijesti i jedna radnička partija koja ima monopol na interpretaciju dijalektičkog povijesnog procesa i smijera kojim on nužno mora iči, ne razlikuju se u ničemu osim u dugotrajnosti svoje gluposti. Žao mi je ako se popovi i komunisti nađu uvrijeđeni ovom konstatacijom. Ali žao mi je i svih onih ljudi koje su ubile njihove specijalne policije – inkvizicija I NKVD - pozivajući se na infalabilitet svojih krovnih institucija. Politički liberalizam star je nešto više od dvjesto godina. Njegova politička realnost započinje sa američkom revolucijom i od tada se taj svjetonazor opire i odupire napadima od strane naslijeđene strukture vlasti i bogatsva. Pošto je politički liberalizam čist od svih predrasuda u vezi sa svrhom ljudske povijesti on se svodi na kontrolu štete i vjeru u ljudsku solidarnost. Njegov ideološki naboj jest ta revolucionarna vjera, taj zdravorazumski otpor robovanju zatečenim okolnostima i vjera u mogućnost promijene onoga što nije korisno za sve. Zatečeni, naslijeđeni raspored ekonomske moći više je nego očigledno u vrlo konfliktnoj poziciji prema samorazumljivim zahtijevima na kojima se bazira korektivna strategija ljudske solidarnosti – jednakosti u pravima i mogućnostima za sve ljude. Samorazumljivost tog zahtijeva vjere je formalna dogma na kojoj se gradi cijela racionalna struktura političkog liberalizma. Ta liberalna dogma nije izvedena iz ničega što joj je sadržajno prethodilo. Ona je revolucionarni izraz vjere u slobodnu volju kojom su ljudi obdareni i tako nisu žrtve stečenih okolnosti već te okolnosti imaju sposobnost mijenjati. Politički liberalizam za svoj politički cilj ima minimaliziranje ekonomskih i drugih socijalnih nejednakosti, a samim time i održavanja reda i mira koji su normalna posljedica izostanka oduvijek prisutnih konfliktnih društvenih odnosa koji su oduvijek proizlazili iz naslijeđenih okolnosti. Politički liberalizam je zbog svoje sadržajne praznine vrlo ranjiv na razlike u početnim uvjetima, njegov demokratski sustav ne dopušta iznimno invazivne reforme u sferama društvenog života koje se smatraju osobnim. Među njima je institut privatnog vlasništva i pravo na slobodu vjroispovijesti. Ta su dva naslijeđena i donekle nedodirljiva entiteta prošlosti još uvijek izvor otpora prema korektivnim nastojanjima političkog liberalizma. Privatno vlasništvo je moguće reformirati na način da bude u skladu sa društvenom solidarnošću, a dogmatsku i nedemokratsku strukuru unutar organiziranih religija jasno se odvaja od institucija države. Time se samo načelno ukida svemoć tih entiteta jer oni su još uvijek zadržali svoje stare neformalne mehanizme društvenog utjecaja i putem njih brane svoje interese. Prvi veliki intervencionistički pokušaj političkog liberalizma da u okolnostima potpunog kolapsa ekonomskog sustava koji se zasnivao na premisi samoregulirajućeg tržišta te općeg konsenzusa da je takvo stanje neodrživo u budućnosti, dogodio se kao reakcija na veliku ekonomsku depresiju početkom tridesetih u Americi. Roosevelt i njegov New Deal, John Maynard Keynes i njegova ekonomska paradigma da se može upravljati ekonomskim rastom i stabilnošću ekonomskog sustava tako što će država igrati važnu ulogu u ekonomskom životu, bili su istovremeni politički i teorijski projekti koji su imali siti cilj – spas kapitalizma pred agresivnim komunističkim kolektivizmom kroz naglašavanje superiornosti tržišnog gospodarstva nad planskim, ali uz nužnost državnih intervencija. Politički liberalizam konačno dobija zakonodavne i institucijske mehanizme da počne sa operativnim dijelom prosvijetiteljske ideje o ljudskoj solidarnosti. Porezi postaju strmo progresivni, a država kroz javne radove, socijalne transfere i ulaganje u obrazovanje i zdravstvo počinje ispravljati naslijeđenene nepravde iz prošlosti. One okolnosti koje su samo prividno smrznute konzervativnim inzistiranjem na održavanju zatečenih društvenih odnosa, neprestalno se mijenjaju i nefleksibilni sustavi autoregulacije koji se pozivaju na svrhovitost i tradicionalno dogmatsku nepromjenjivost povijesnog razvoja jednostavno više ne postoje unutar tih sad već imaginarnih ‘starih’ nepromjenjivih okolnosti. Tradicionalizam i konzervativizam su ekstremno opasni svjetonazorni obrasci ne toliko zbog svog inzistiranja na zatečenoj nepravednosti naslijeđenoj iz prošlosti koliko zbog svoje nesposobnosti da pravovremeno reagiraju ili uopće registriraju na promijenu okolnosti… kao što je to bila masivna ali nefleksibilna proizvodnja ranog kapitalizma zbog koje je vjerojatno i došlo do ogromnog nesrazmjera između ponude i potražnje na tržištu dobara paralelno sa sebično-kratkovidnom raspodijelom novca između kapitala i rada tijekom dvadesetih godina.
Uz izuzetak republikanske Eisenhowerove administracije projekt političkog liberalizma kojeg je nosila Demokratska stranka u Americi tekao je relativno neometano. Rooseveltove planove naslijedio je Trumann, ne baš uspiješno ih je pokušavao provući kroz republikanski Kongres. JFK je nastavio sa takvim nastojanjima i njegov Great Society bio je nastavak New Deala. Na žalost, probušili su mu u glavu u Dallasu 1963. godine. Lyndon Johnson je preuzeo na sebe taj zadatak, ali uz jedan ogroman ustupak onom entitetu kapitala, nastavak i produbljenje rata u Vijetnamu. Rat i kapital su prirodni saveznici, tijekom rata nitko ne pita za cijenu i skupo se prodavaju totalno idiotski proizvodi kao što je to haubica ili atomsko sklonište. Na kraju drugog mandata Lyndona Johnsona, mlađi brat Kennedy bio je najizgledniji pobjednik novih izbora. Za razliku od starijeg brata nije bio sklon političkim kompromisima i idelistički naboj šezdesetih mu je išao u prilog. Na žalost su i njemu probušili glavu nedugo nakon što su probušili glavu i Martinu Lutheru Kingu. Da bi se shvatio intenzitet idealističkog optimizma tog vremena treba samo navesti jedan citat Martina Luthera Kinga – ‘THE TIME HAS COME WHEN SILENCE IS BETRAYAL.’ Napad na onaj još uvijek potpuno vitalni i kronično neprijateljski nastrojeni entitet naslijeđene nepravde, koncentrirano privatno vlasništvo kojim je raspolagao tada čak i ne baš tako ekstremno uzak broj pripadnika bogate manjine kao što je to danas, bio je samo pitanje vremena. Legalni i legitimni porezni sustav relativno bi brzo počeo ispravljati naslijeđene nepravde. Rat je trebao biti završen američkim povlačenjem iz Vijetnama. Rasna segregacija i sva ona društvena moć koju su konzervativni politički krugovi crpili iz tih napetosti polako je trebala postati stvar prošlosti. Ali do toga nije došlo.
Demokratska stranka se skoro raspala, pobijedio je Nixon, rat je nastavljen deficitarnim financiranjem koje je oduzelo sredstva onim socijalnim stečevinama koje je Johnson provukao, one su redom ukidane ili sužavane, Keynesijanska paradigma nije mogle odgovoriti na probleme otvorenog gospodarstva osjetljivog na cijenu energenata i stranu konkurenciju, zlatni standard se urušio i monetaristička ekonomska škola počela je upravljati ekonomijom pod starom premisom samoregulacijskih mehanizama.
A povrh svega toga Amerikom je harao zli prorok Timothy Leary i pravio da se boje razlijevaju, da se mirisi čuju, da vrijeme više ne prolazi linearno i da se prostorne proporcije mijenjaju kako kome padne na pamet. To je bila kap (drop) koja je prelila čašu, taj prokleti LSD.
Šalu na stranu, pomutnju koju je LSD izazivao u studentskim, akademskim i umjetničkim krugovima ne treba zanemariti. LSD je zajebano zaslijepio i otupio racionalnu oštricu liberalnog političkog projekta. Leary je napravio nemjerljivo više štete nego koristi. Cijeli buntovnički pokret koji je slijepo odbacivao kompletno američko naslijeđeno političko iskustvo bio je naivno samoreferentan i stupidno dekadentan, nisu imali šanse protiv dobro utvrđenog neprijatelja na amfetaminima, pogotovo ne ako sa njim nisu djelili iste obrasce prostora i vremena. Nixonovo iskorištavanje Learyja u svrhu još temeljitijeg deinstaliranja liberalnih tekovina prethodnih demokratskih administracija bilo je samo konačno intelektualno degradiranje drogom degradiranog potencijalnog povijesnog preokreta koji smo svi mi propustili zajedno sa mrtvom braćom Kennedy.
Što sad? Nikaj ni bilo, a da nekak ni bilo? Fuck that... ponavljajte za mnom... svaki put kad vas otvoreno i bez pardona zajebu...
'OH MY GOD... THEY KILLED KENNY! YOU BASTARDS!'
Post je objavljen 01.03.2008. u 23:08 sati.