Marketing
Milford Sound
Danas je godisnjica naseg putovanja na Novi Zeland, a mi jos nismo zavrsili sa pricom. Sramota! 
Dakle, nakon neuspjesnog pokusaja leta helikopterom preko planina Humbolt i Livingstone shvatili smo da do fjordova na jugu mozemo doci samo cestom. Odlucni da se nista ne isprijeci nasoj zelji da dodjemo do jednog od najljepsih fjordova, pa ni nevrijeme na planinskim visovima sutradan smo se probudili u zoru. Sat prije izlaska sunca jurili smo obalom jezera Wakatipu prema jugu uskom cestom iznad koje se uzdize gorje Remarkables, prestizuci autobuse sa pospanim turistima koji su isli prema fjordovima. Nakon dva sata voznje dosli smo do gradica Mossburna, najjuznije tocke naseg putovanja po Novom Zelandu. Da smo produzili ravno prema jugu za manje od sat vremena stigli bi u Invercargill, najjuzniji grad na otoku. Medjutim, mi smo krenuli opet prema sjeveru, uz obalu svega 3 kilometra sirokog, ali 70 kilometara dugog jezera Te Anau. Na samom pocetku jezera je istoimeni gradic i nekolicina autobusa se tu odvojila na zapad, prema fjordu Doubtful Sound kojeg lokalno stanovnistvo zove Patea, a koji svoj engleski naziv nosi od vremena kada je pred njega doplovio kapetan Cook, ali se nije usudio uci u fjord, dvojeci moze li se navigavati jedrenjakom kroz tako uzak prolaz. Inace, izlet u Doubtful Sound je prava avantura, jer se nakon vozenje autom treba ici trajektom preko jezera Manapouri (za ljubitelje trilogije "Gospodar prstenova" to je jezero na kojem se odigrala bitka na kraju prvog djela), a onda u zeljeznickim vagonima kroz 7-kilometarski tunel i onda se dodje u jedan od rukavaca fjorda.
Stisnuti vremenom, krenuli smo dalje prema sjeveru, ostavivsi Doubtful Sound za neko drugo putovanje. I ovako je bilo dovoljno uzbudljivo, jer je cesta bivala sve uza, a temperatura sve niza. Iako smo se nekoliko dana ranije przili na suncu u Taurangi, dok smo prelazili Mt. Eglinton, Jeepovo putno racunalo je pokazivalo da je temperatura ispod nule i da je cesta smrznuta...
...ali nista nas ne moze zaustaviti. Polako se penjemo prema Key Summitu i pred nama je nova prepreka: vrhovi Mt.Christine zavijeni su maglom, a cesta zatrpana lavinom. Cestarska sluzba preporucuje da se vratimo i pokusamo sutra....
No, za nas nema sutra, sutra idemo dalje. Stoga smo odlucili pricekati razvoj situacije u Hollyfordu, malom kampu kojeg su izgradili cestari dok su trasirali cestu prema Milford Soundu. Kroz kamp prolazi rijeka Hollyford, ili kako bi lokalci rekli Whakatipu Ka Tuka i tece zapadnim rubom planine Humbolt na sjever prema moru, ali potom nestaje u ponoru nakon impresivnih Humboltovih slapova.
Nakon dva sata cesta je opet otvorena, ali jos uvijek uz preporuku da se put odgodi za sutra. Krenuli smo vijugavom cestom uspinjuci se prema prijevoju i uskoro se nasli pred zidom koji nas dijeli od mora...
Crveno svijetlo upozoravalo je da je uski Homer Tunnel otvoren u suprotnom smjeru pa smo pricekali u drustvu planinskih papiga koje su radoznalo promatrale rijetke prolaznike...
...i nakon kratke voznje uskim mracnim hodnikom stigli smo u veliku dolinu s cijih su se rubova slijevali uski potocici koji su se pretvarali u velike vodopade visoke po stotinu metara...
Spustili smo se do luke i kupili karte za krstarenje fjordom. Odakle su samo svi ti ljudi stigli kad na cesti nije bilo nikoga? Vec iz luke se vidjela jedna on turistickih atrakcija Novog Zelanda, Mitre Peak , siljasti vrh koji izvire iz mora i ide 1692 metra u visinu...
Ukrcali smo se na brod i krenuli. Prva atrakcija je 160 metara visoki vodopad Bowen Falls. Na lokalnom jeziku se zove Rere Hine Te Awa, odnosno "vodopad princeze potoka"...
Nakon ovog vodopada koji je tek 5 minuta hoda udaljen od luke brod se zaputio prema otvorenom moru, izmedju vrhova Mitre sa lijeve i Mount Kimberleya sa desne strane....
Ova planina se jos zove i The Lion (Lav), jer gledana sa zapada posdjeca na lezeceg lava...
...pred cijim sapama pada 155-metara visoki vodopad Stirling Falls...
Osim ovih vodopada citav zaljev obiluje stotinama drugih manjih vodopada koji nisu bogati vodom, ali padaju po nekoliko stotina metara kao uske niti sa planinskih vrhova do hladnog mora...
"Lav" sa sjevera i ne lici bas na lava, ali jos uvijek je impresivan...
Uskoro smo vidjeli i prve stanovnike kako se odmaraju na stijenama uz obalu...
...a potom svo dosli do samog otvora fjorda, uvale Anita Bay u kojoj su Maori sakupljali zelenkasto kamenje zada za ukrase, okrenuli se i uzivajuci u pogledu sa terase broda vratili nazad u luku. Ceka nas 600 kilomatara puta nazad, kojeg nismo odvozili u jednom komadu, nego uz nekoliko odmora u Chasmu...
...na jezeru Gunn...
...i u praznom koritu rijeke Eglinton...
Onda je polako poceo padati mrak i mi smo se zaputili prema Queenstownu.
Nastavak slijedi...
Post je objavljen 01.03.2008. u 19:24 sati.