Bijeli su jastuci bez tebe ostali,
oni jastuci koji su nekad našoj ljubavi svjedoci postali.
Čuvali su sve naše tajne,
strastvene poljupce i rijeći,
sada je sve nestalo,
kažu mi:"vrijeme sve rane lijeći".
Ali moje rane ne blijede i nisu tanje,
sve su dublje i stvarne.
Pitam se kad će zacijeliti moji obrazi, usne i tijelo,
jer sjećam se tvojih poljupca koji su mi prošli kroz sve moje cijelo.
U noćima dugim na jastucima bijelim
pripadali smo jedno drugom svim bićem cijelim.
Dvije ljubavi pretvorile su se u jednu,
dva vrela tijela,
usne rumene i slatke izmjenjivale su poljupce malo duge, malo kratke.
Sada na mekim oblacima,
našim bijelim jastucima
budim naše noći davne i lijepe,
noći prepune ljubavi i strasti,
noći svete.
Svete za dvoje mladih ljudi koji su se voljeli dušom svom,
ali sada svatko pripada svijetu drugom.
Ja na jastucima bijelim u suzama vrelim
sanjam tvoja oka dva,
dok si mi ti daleko na drugom kraju grada.
Ali zato su jastuci bijeli ostali čuvari ljubavi naše,
kad nismo mogli mi svoju ljubav spasiti.
Ti, ja i ona
Vrijeme je vjećnost za mene,
tvoje usne nisu pored mojih,
sada moja duša vene,
da li me se ikad sjetiš
kad sklopiš svoje oči snene?
Volim sve što tvoje se zove,
tvoje oči, glas i usne
koje sad nju za poljupce mole.
Čujem otkucaje tvoga srca kada misli na nju,
radiš mi ranu sve dublju i dublju.
Trnci mi prođu kroz tijelo
kad pomislim da ti prstima prolazi kroz kosu,
jer još ne tako davno
ja sam bila u narjućju tvom,
osjećala sam tvoj dah na vratu i ruke na struku svom.
Dah mi stane kad te vidim s njom,
suze mi oko napune,
sjetim se tebe sa mnom zagrljenom.
Post je objavljen 01.03.2008. u 19:20 sati.