Dva su razloga zašto su zdravstvo i zdravstvena zaštita dio ekonomske analize i predmet proučavanja u gospodarstvu i uopće ekonomiji. Prvi je razlog financiranje zdravstva iz poreza koji su dio ekonomije, a drugi razlog leži u tome što su zdravlje i zaštita osnovna potreba populacije, ali neželjena potreba, a poznato je da su potrebe zapravo i bile razlog nastanka ekonomije (temeljna definicija ekonomije: Ekonomija se bavi kako raspoloživim resursima zadovoljiti ljudske potrebe). Pisat ću vam isključivo o tome kako je nastao sustav zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i kako on danas izgleda, da li je bolji ili lošiji od onog u vrijeme Jugoslavije. Oduvijek je postojala korelacija gospodarstva i zdravstva pa je tako u dalekoj prošlosti (1900.-ta godina i ranije) zdravstvena zaštita bila povezana sa platežnom moći. Onaj tko je imao novaca se liječio, a k siromašnima liječnici nisu ni dolazili kući. Takav sustav (ako se to uopće može nazvati sustavom) vladao je do 1918. godine kada je kraljevina SHS uspostavila 3 osiguravajuća društva i uvela pojam ekonomike zdravstva. Unatoč tome sustav nije bio efikasan te je dr. Andrija Štampar odlučio uvesti neke novitete između 1920. i 1930. godine. Njegova uloga u ustroju sustava zdravstva bila je veoma značajna. Tek 1945. Jugoslavije je osnovala prvo Ministarstvo zdravstva te nekoliko mirovinskih i zdravstvenih fondova koje je radilo do 1990. godine. Iako je postojalo ministarstvo sustav je bio užasan, provodila se teška štednja te centralizacija. Tek je 1970. započeo opći proces decentralizacije te je vlast shvatila da je potražnja za zdravstvenim uslugama uvjetovana veličinom populacije i njihovim zdravstevnim stanjem (jasnije rečeno shvatili su da i siromašnima treba zdravlje). Toliko o sustavu zdravstva u prošlosti. Uzmimo neka „sadašnjost“ počinje 1990. radi lakše analize (prelazak iz socijalizma u kapitalizam). Evo nekih brojčanih podataka koji uvelike karakteriziraju i utječu na sustav: prosječni životni vijek stanovništva u 1998. godini bio je 72,5 godina (muškarci 68,6 ; žene 76,2), hrvatsko stanovništvo kontinuirano stari, smrtnost dojenčadi u 1998. godini je bila 8,2 djece na 1000 rođenih (EU prosjek manje od 5 na 1000), 52% ljudi umire od bolesti srca, 22% od raznim malignih oboljenja, a 12-15 tisuća godišnje od bolesti uzrokovanih pušenjem, registrirano je 300 000 alkoholičara (znam da zvuči nevjerojatno), u 2000. godini na jednog umirovljenika radilo je 1,2 zaposlenika što je drastično smanjenje u odnosu na 1985. kada je na jednog umirovljenika bilo 3 zaposlenika. U zdravstvu je zaposleno 65000 ljudi (1998.), a 22,4% čine liječnici. 1990. godine bilo ih je zaposleno 10 000 više. Najnoviji podatak (nažalost nema novijih): u 2001. godini na 1000 stanovnika radilo je 2,3 liječnika. Za usporedbu u Velikoj Britaniji ih je 1,4 te u Njemačkoj 3,0 na 1000 stanovnika. Hrvatska ima 65 bolnica (uključene specijalističke bolnice, klinički centri, opće i privatne bolnice). Oprema koju koriste te bolnice ima 80% otpisanu vrijednost što znači da je oprema veoma stara i potrebna je hitna obnova. Životni vijek se jedino kod nas u 13 godina (1985. – 1998.) porastao za samo 1 godinu, svugdje u EU je vijek porastao u 13 godina puno više. Na kraju svih ovih podataka mogu izvesti samo jedan zaključak – osnovni problem našeg zdravstva je to što imamo puno osiguranih – preko 90% (ljudi koji plaćaju zdravstveno osiguranje + oni kojima to država besplatno daruje po nekoj osnovi), a malo osiguranika (ljudi koji zaista plaćaju osiguranje kojima se financira zdravstvo, oni koji dobiju zaštitu koju su sami platili). Rješenje se nameće samo po sebi. „Nema besplatnog ručka“ rekao je davno Friedman, a to je danas rješenje problema hrvatskog zdravstvenog sustava. Svima je jasno što hoću reći, ali neću ipak napisati, zbog svih onih skupina građana kojima bi takvo rješenje bilo neprihvatljivo.
Post je objavljen 01.03.2008. u 18:33 sati.