...iako sam se puno puta razočarala u ljubav, iako sam puno puta gubila, i puno puta si rekla da više ne želim voliti, ali to je nemoguče.čovjek je stvoren da voli, ali zašto su stvoreni ljudi koji uživaju u tuđoj nesreči???zašto žele uništiti tuđi život??e pa u ovom postu govorim o sebi i o ljudima koji su oko mene..zašto nakon svega što sam prošla, i nakn bezbroj pokušaja da se ubijem i da nestanem sa ovog svijeta, zašto mi ljudi opet žele zagorčati život..sad kad sam napokon sretna..kad volim, kad znam da ga mogu zagrlit i poljubit kad god hoču, kad znam da on mene voli..žašto mi ljudi žele uništiti tu sreču..zašto su ljubomorni..svatko ko se potrudi može biti sretan...ali ja nakon svih poraza i padova, napokon volim onako kako treba, onako kako ja hoću, i sad opet mi ljudi žele stati na put..zaštoo kad sam uvijek svima dobro želila, zašto kad bi život dala za nekog...zašto ako ja mogu gledat i podnosit kako su drugi sretni a ja ne, zašto onda i svi ti drugi ne mogu..život je pun padova i uspona, pun boli i patnje, a malo sreče, ali ja ću svoju sreči krojit onako kako ja želim, i neču dopustiti više nikome da mi uništi tu sreču...
...Uvijek su mi utjehe bile tužne pjesme,
uvijek sam voljela kad voljeti ne smijem,
pa plačem i molim jer me duša boli,
pa zar uvijek moram pogrešnog da volim???
Post je objavljen 01.03.2008. u 16:16 sati.