Sastavak za školu, malo promijenjen dva puta. Nema uveza jer blog to ne prihvaca, kao niti razmak na početku, koji se briše. Bastard...
"Hej." kaže jedan slabi glasić, šapat, no nisam reagirao.
"Hej." ponovi se. Jedino drugacije je bilo to što sam ga glasnije čuo.
"Hej!" već užurbano reče slabašni glas. Bio sam nešto svjesniji sebe, no nije pomoglo.
"Hej, budi se!". "Kakvo buđenje, želim još sna..." promrmljah.
"Hej, slušaj me..." ponovi se opet, još jače. Postao sam svjestan svog stanja. Plutam, kao na vodi, samo što ništa nisam osjećao, samo sam bestežan. Onaj glas kao da mi je pročitao misli.
"Slušaj me!" ponovi se isti mali šapat. Koga da slušam? Ne osjećam ništa, samo plutam...
"Slušaj me!" ponovi se opet, jače i brže, no opet ništa više nego mali tihi šapat koji se jedva čuje. Da ne plutam u ovoj tišini, ne bih ga niti čuo.
"Slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me..." ponavljalo se, odjekivalo je "...slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slupaj me, slupaj me, slušaj me, slušaj me...". Jeka mi je postajala sve čudnija, kao pjesma "... slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me..."
"Slušaj nas!" odjedamput, glasnije se čuje jeka. Malo sam se trznuo i shvatio da je unutar jeke više tih malih glasova. Ah, ali je lijepo plutati ovako bestežno, mirno...
Daljnja jeka me sve više uznemiravala i polagano sam počeo slušati, dok se moje spokojstvo plutanja sve više i više narušavalo. Počeo sam osijećati bol. Au, ali boli! Po cijelom tijelu. Neću da se ovo plutanje uruši, tako je lijepo...
Jeka se nastavljala, sve više i više vraćajući me u stvarnost. Stvarnost. Jeka. Što su ono govorili?
"...slušaj me, diži se..." ponovi se jedan glas unutar jeke. Isti onaj glas, kao da mi je procitao misli. Sad ga shvaćam. Govori mi da se dižem. tako je uplašen taj glas, moram mu pomoći! Pokušavam se dići, no nemam snage. Boli me sve. Zašto sam maloprije plutao, a sada kao da ležim i ne mogu se pomaknuti? Što se događa? Gdje sam? Što je ovo?
"...slušaj me slušaj me, diži se diži se...". Glasovi su se gomilali, a bol povećavala. Prije nego je prvi bio gotov javi se drugi, a i prije njegovog završetka javljao se reći "...slušaj me slupaj me, diži se diži se...". Uspio sam se micati, no bol je bila prevelika i sve jača (veća, glasnija) jeka me izluđivala. Poželio sam vrištati, no nisam se dao.
"...slušaj me slušaj me slušaj me, diži se diži se diži se...". Jedva sam se dizao "..diži se...". Već sam skvrčio noge i oslanjao se na jednu ruku "...slušaj me, diži se...", a jeka me tuče "...slušaj me...", svaki glas me proganja "...diži se..." udara.
"...diži se, slušaj me..." Ajde snago moja, idemo na koljena!
"...slušaj me slušaj me slušaj me slušaj me slušaj me...", sve brže i brže se glas čuo. Više nije šapat, vec grmljavina. "...diži se diži se diži se diži se diži se...". Dok sam bio uspravan na koljenima, sva bol se činila kao da me igle probadaju, da me u vruću vodu uranjaju. Pokušao sam ustati, no - "...slušaj me diži se, slušaj me slušaj me diži se..." - više nisam mogao izdržati pritisak koji su glasovi vršili. Tad sam pao, a glas koji mi govori da ga slušam me pratio, a ja želio vrištati od užasa.
Umjesto da udarim o površinu, ležei sam padao kroz prostor u beskrajnost bez dna. Plutam, u ležećem položaju. Nisam glasa ispustio, vrisak je ostao zatočen unutra i kako sam ja polagano padao, tako je i vrisak polagano tonuo. Glasovi su utihnuli. Uslijedila je tišina.
Post je objavljen 01.03.2008. u 12:52 sati.