Cto by stalo vse ponjatno
Nado nacat` zit` obratno.
(stihovi ruskog avangardnog pjesnika Aleksandra Vvedenskoga sadrze saljivu poruku da treba poceti zivjeti unazad kako bi nam sve postalo jasno.)
1.
Poznavala sam ih jer sam za studentskih dana prijateljevala s njihovim sinom."Hodali"smo,tako se to onda zvalo.
Stanko i Vera stanovali su u malenu dvosobnom stanu u centru Zagreba.Stanko je bio umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije,Vera domacica.U Zagreb su dosli iz Bosne.Stan je nalikovao na mali muzej jugoslavenske svakodnevice.Po zidovima su visjele slike s punasnim ljepoticama koje su ljeskarile na obalama romanticnih jezera prenapucenih lopocima i labudovima.Na televizoru se kocila venecijanska gondola,na hladnjaku drvene caplje(najpopularniji jugo-suvenir kojim su godinama,od"Triglava pa do Djevdjelije",trgovali uglavnom Cigani).Titova slika visjela je na zidu uz obiteljske fotografije.Sjajnu polituru teskog namjestaja od orahovine(spavace sobe prve poslijeratne jugoslavenske proizvodnje!)cuvali su od ostecenja rucno izvezeni
"tabletici"od ukrasnog konca.Kutije ukrasene skoljkama i drugi morski suveniri s natpisima("Uspomena iz Makarske","Uspomena s Cresa"...)bili su neka vrsta dnevnika s ljetovanja.Bile su to,naime,godine kada se svako ljeto islo na more.Na radnicka sindikalna ljetovanja,dakako.
Na policama su u miroljubivu suzivotu stanovale razlicite knjige:te koje je citao moj prijatelj(Schopenhauer,Kant,
Hegel,Nietzsche,Kierkegaard...),Stankove(knjige o Titu,monografije o Jugoslaviji i Narodnooslobodilackoj borbi...)i one Verine knjige(jeftini"hertz-romani").
Stan nije bio samo ispunjen stvarima nego i ljudima,bas kao kakva kolodvorska cekaonica.Kroz stan su prolazila bucna susjedska djeca;dosla bi se napiti vode i uzeti krisku kruha namazanog Verinim domacim pekmezom.
Svakodnevno su navracale Verine prijateljice,na"kavicu"i"trac-partiju".Dolazile su i nase kolege,studenti,neki bi usput sa Stankom odigrali partiju saha i popili casicu domace bosanske"sljive".
Vera je u spavacoj sobi pod masivnim bracnim krevetom od orahovine drzala zimnicu.Tamo su uredno slozene stajale staklenke s pekmezom,kiselim krastavcima,paprikom,ajvarom i vrece s krumpirom i lukom.Jednom me Vera pozvala u spavacu sobu,izvukla ispod kreveta plasticnu kutiju sa zemljom i ponosno mi pokazala svjeze iznikle sadnice rajcice.Vera je svaki dan pekla bosanske pite i hranila susjede,prijatelje,susjedsku djecu,svakoga tko bi svratio.A svracali su mnogi,privuceni zivotom(i ocaravajucim kulturnim sinkretizmom!)koji je veselo kljucao u malom stanu kao voda u cajniku.
A onda su djeca(Stanko i Vera imali su osim sina i kcerku)zavrsila studij i napustila kucu.Brinuci za svoje roditelje djeca su pronasla drugi,vec i udobniji stan i-preselila roditelje.Kad sam dosla da ih vidim,Vera je briznula u plac optuzujuci djecu da su joj oduzela njezine stvari,njezine suvenire,njezin namjestaj,sve su joj oduzela,samo je,eto,jednu stvar uspjela spasiti.I Vera me povela u modernu spavacu sobu i izvukla ispod kreveta sliku s punasnim ljepoticama koje su ljeskarile na obali romanticna jezera prenapucena lopocima i labudovima.
-Drzim je pod krevetom.Djeca mi ne daju da je objesim na zid...-rekla je uvrijedjeno poput djeteta.
Vera je i dalje pekla bosanske pite,samo sto nitko vise nije dolazio.Stanko je svaki dan zvao ljude na partiju saha i bosansku"sljivu",ali ljudima nekako nije bilo usput,ili im se vise nije igrao sah.Da,stan je svakako bio veci i bolji,ali je s prelaskom na bolje zivot definitivno promijenio okus.
Stanku i Veri je u ime ljepse buducnosti"konfiscirana"njihova imovina,zalog njihovog afektivna pamcenja.Dvoje starih ljudi nasli su se,poput riba na suhom,bez svoga prirodnog okolisa.Ljudi nisu ribe,pa tako Stanko i Vera nisu umrli,ali su,tako mi se barem ucinilo kad sam ih posjetila,nekako naglo ostarjeli...
(Dubravka Ugresic-"KULTURA LAZI(antipoliticki eseji)")
Post je objavljen 01.03.2008. u 12:03 sati.