''Harry, gdje si? Harry!''viknem u podivljaloj gomili. Učinilo mi se kao da se moji povici odbijaju od njih i vraćaju natrag. Odustala sam. Pogled mi je prešao preko preplašenih lica. Bježali su kud god su stigli. Oči su im sjajile i iščitavale poludjelu zabrinutost. Netko me primio za rame. ''Gotova sam.''pomislim.
2 dana prije...
''Mama!''viknem na sav glas. ''daj se požuri! Ron me pozvao da odem s njim i njegovim tatom na Svjetsko prvenstvo u metloboju!'' ''Pa, što ću ti ja?''upita me. ''A tko će me spakirat?''kažem. ''Možem ti to i sama, uostalom ja moram na sastanak u modnu kuću, bok!''kaže i izleti van. Krasno, baš mi je još to trebalo da nemogu doć do Rona i po prvi put vidjeti kako je to kad igra netko drugi(zapravo sam htjela vidjeti Ronovog obožavanog igrača Bugarske Viktora Kruma i kako izgleda pravi stadion za metloboj). Tigrić sjedne na stol u kuhinji. ''Što ćeš sad? Samo se nadam da ćeš i mene povesti, što god to bilo.''reče i skoči na pod. ''Ah, uvijek se brineš za svoje dupe, zar ne?''upitam. ''Nego što.''provuče se kroz dug hodnik. I što sad, da kažem Rpnu da ne mogu doć ili? Ma, poslat ću mu sovu i vidjeti što će mi odgovorit. Brzo zgrabim papir i pero, te naškrabam nešto. ''Owie, dođi, posao zove!'' Owie se brzinom munje zaleti prema meni, uzme pismo svojim velikim kandžama na nogama, okrene se na stropu i ode kroz otvoreni prozor. Tiho uzdahnem i uzmem iPod. Zagledam se nekoliko sekundi u njega, pa odustanem od njega. Ah, toliko toga se dogodilo, pitam se što će biti dalje?
Nekoliko minuta kasnije Owie se vratila sa Ronovim odgovorom. Ušla je kroz prozor, sletjela meni na ruku, dala mi pismo i vratila se na svoju krletku. Uzela sam pismo, sjela na krevet i polako ga čitala.
Chate!
Zašto mi prije nisi rekla da ne možeš doći, došao bih po tebe. Čekaj, tata mi je sad rekao da bi mogli doći po tebe, popravio je svoj auto, pa bi nas mogla čekati pred svojim ulazom oko 8 navečer? Svejedno. Harry i Hermiona su već ovdje i željno te očekuju.
Ron.
TO!!!Mogu ići! Imam prijevoz! Ajme, jedva čekam doći i napokon vidjeti gdje to Ron živi. No, moram se sad spremiti. Pogledam na sat. Već je bilo oko 5 do 8 navečer. Začujem automobilsku sirenu. Očito su došli malo ranije. Uzmem iPod i kovčeg, te krenem prema vratima. Prije nego što sam ih otvorila, kažem:''Pa, evo nas još jednom, odlazim, ne morate me pratiti, znam da vam teško idu rastanci. Zbogom kuhiunjo, zbogom polico i telefonu! Zbogom svima! A sada odlazak!'' Okrenem se da otvorim vrata i odem u onaj predivan vanjski svijet, ali začujem vrisak. ''NE! Ne bez mene! Ne ostavljaj me samog! Ne odlazi!''vikao je za mnom Tigrić. ''Znala sam da sam nešto zaboravila.''kažem i nasmiješim mu se. Otvorila sam mu vrata, pa zatim ih zaključala. Ronov tata je sjedio u svom popravljenom autu, a Ron, Hermi i Harry su veselo mahali iznutra. Ron otvori prozor. ''Hej, trebate prijevoz?''reče i nasmiješi se. Bez odgovora, pozdraim ih i otrčim prema autu, dok je Tigrić pomahnitalo jurio za mnom i skoro Ronu unakazio lice dok je njegov otac letio tamnoplavim nebom, ukrašenim malim dijamantima.
Xxx
Sutradan
''Hajde djeco, morate ići inače ćete zakasniti.''reče Ronova majka. ''Oh, Harry tako mi je drago da ste došli, Ron stalno kuka kako nema što raditi po cijele dane.'' Ron ju ljutito pogleda. ''Mama!'' ''Ma, sve u redu mili. Ahm, Harry, isplela sam ti pulover, možda bi ga htio nositi, da ti ne bude hladno.''reče mu. Harry se nasmiješi. ''Hvala vam, ali mislim da mi je dobro ovako.'' Arthur uđe u kuhinju. ''I? Svi spremni?''upita. ''Jesmo!''kažemo u glas. ''Dobro onda idemo!''reče i izađe. Svi ga poslušno slijedimo. Hodali smo preko velike livade, kroz šikaru, manju šumu, dok nismo naišli na neke ljude. Arthur ih pozdravi, Ron također. ''Bok Arthure, kako si?''reče čovjek crne kose sa malim naznakama sijeda. Pored njega stajao je mladić, oko 17 godina. Odmah sam ga prepoznala. Cedric Diggory iz Hufflepuffa. ''Bok.''pozdravi tiho. Drugi čovjek, vjerojatno njegov otac pomno pogleda Harryja. ''Pa, nije li to Harry, Harry Potter?''upita. Harry se nasmiješi. ''Da, taj sam.'' Čovjek se nasmiješi. ''Drago mi je upoznati te.'' Zatim se obrati Arthuru. ''Još malo pa smo došli, znaš li gdje je putoključ?'' Arthur ga pogleda. ''Ako se nalazi na onom istom mjestu, onda znam.''reče. Hodali smo još nekoliko minuta šumom, prije nego što se pred nama rasprostrila zelena ravnica, primjetila sam da Cedric čudno bulji u mene. Što mu je? zapitam se. ''Evo ga!''poviče Arthur i prstom pokaže na čizmu nekoliko metara ispred nas. Svi smo potrčali prema njoj. ''A sada, svi moramo istovremeno uhvatiti čizmu. Inače ćemo zaglaviti i nećemo stići na Svjetsko prvenstvo. Dakle, svi razumjeli?''upita Arthur, a svi kimnemo. ''Ok, na tri. Jedan, dva, tri!''poviče, a svi se uhvatimo za čizmu. Odjednom se oko nas stvorila žuto-narančasta svjetlost. Svi smo pustili čizmu i svatko je padao u svom smjeru. Odjednom mi se zamaglilo pred očima i pala sam na nešto mekano. Otvorila sam oči i našla se na travi pored Rona i Harryja. ''Jeste dobro?''upitam. Oni mi potvrdno kimnu. ''Idemo djeco!''pozove nas Arthur koji je već daleko koračao ispred nas sa velikim ruksakom na leđima. Otkud mu taj veliki ruksak?pitam se. Odmah sam si rekla da se opustim i da je to samo halucinacija. Oko nas su ljudi postavljali šatore i žurili se na utakmicu koja bi uskoro trebala početi. ''Dobro, ovdje ćemo postaviti šator.''reče Arthur i iz velikog ruksaka izvadi žuti paketić sa narančastim gumbom. Polako ga postavi na čistinu i pritisne gumb. Odjednom se žuti paketić napuše i polako poprimi izgled šatora. Svi smo zapanjeno buljili dok se transformirao. ''Wow!''reče Harry. ''No, uđite.''reče Arthur. Ja prvo zbunjeno pogledam u maleni otvor, a zatim se nađem unutra. Unutra nije bilo kao u običnom šatoru, skučeno i premalo. Ovdje je bilo prostrano, kao da su jednu cijelu prostoriju stavili unutra. Bilo je puno tonova crvene i smeđe. Namještaja je bilo vrlo malo, samo bitno. Isprva sam samo stajala, a kada je bilo vrijeme da zauzmemo mjesto ne tribinama(jer je utkmica već trebala početi), malo sam se opustila. Teren nije bio daleko od našeg šatora, pa smo stigli na vrijeme. Neki ljudi su prodavali rekvizite za navijanje, pa smo i mi kupili ponešto od toga. Velike kape sa grbom Bugarske(Ronov izbor), zastavice sa grbom i zaštitnom bojom Bugara i neki zeleni prah za spavanje(Irsko). Požurili smo se u novinarsku ložu(valjda se to tako zove). Tamo su već sjedili neki ljudi, uključujući Malfoya i njegovog oca. Lucius se okrene prema vratima, gdje smo mi stajali. Naceri se i reče:''Što je Weasley? Šef dao povišicu?'' Draco se nasmije kao da je to najsmješnija šala koju je ikad čuo. Bez riječi smo sjeli u zadnji red i gledali utakmicu koja je već počela. Bugari su ušli prvi i svi njihovi navijači su podigli crvene zastave. Igrači su malo-pomalo kružili oko stadiona i zatim se poredali na travi. Potom su izašli Irci i plesali su na zraku, balansirajući na metlama. I oni su se kasnije poredali na travi. Sudac je došao do njih i dao znak da počnu.
Xxx
''Wow, koja utakmica!''reče Ron kada smo se vraćali nakon što su Bugari pobjedili. Ronov idol, Krum je uhvatio zvrčku. ''Slažem se, a jesi vidio kako je Krum uhvatio zvrčku? Genijalno!''reče Harry. Hermi se okrene prema meni. ''Tipično muško ponašanje, pričaju samo o sportu.''reče. Ja samo slegnem ramenima. Malo kasnije Arthur nam je pripremio večeru. Ribu sa nekim dodacima. Bilo je odlično. Odjednom začujemo vrisku izvana. Arthur pogleda van, pa zatim nam naredi da pobjegnemo kuda god možemo, ali da se nađemo pored šume. Mi ga u čudu pogledamo, a zatim istrčimo van i počnemo trčati. Ja prvo pogledam oko sebe i ugledam petoricu kako sa šiljastim šeširima koračaju u ritmu i pale šatore. Svi su bili u crnom pogledom usmjerenim prema naprijed. Spazila sam Harryja pa sam potrčala prema njemu. Osjetila sam da me zaboljela ruka, točnije desni dlan. Ugledala sam Harryja kako se prima za glavu i pada na tlo. Neka žena je potrčala ispred mene i gurnula me snažno da sam pala i udarila glavom o pod. Počela sam vrištati. Zatim se saberem, ali ne do kraja pa počnem dozivati. ''Harry, gdje si? Harry!''viknem u podivljaloj gomili. Učinilo mi se kao da se moji povici odbijaju od njih i vraćaju natrag. Odustala sam. Pogled mi je prešao preko preplašenih lica. Bježali su kud god su stigli. Oči su im sjajile i iščitavale poludjelu zabrinutost. Netko me primio za rame. ''Gotova sam.''pomislim. Okrenem se da ugledam tko je to, ali on me povukao sa sobom i odvlačio prema šumi. Odjednom me pustio, a ja sam počela drhtati. ''Tko si ti?''upitam, a mladić koji me spasio, samo je stajao pored drveta, sa kapuljačom na glavi. Nekoliko sekundi je samo stajao, a onda je rekao tiho. ''Nije bitno. Jesi li ti dobro?''upita me. Počnem gledati oko sebe. ''A, mislim da jesam. Dobro sam.''kažem i nasmiješim se. ''Dobro.''reče. Malo se odmaknuo od stabla i koliko sam shvatila, pokušao je skinuti kapuljaču i pokazati mi svoje lice. Odjednom se Ron, Hermi i Harry stvore pored mene. ''Hej, gdje si nestala? Tražili smo te posvuda.''reče Ron. ''Ja...ovaj, pala sam i onda me on...''pokažem na mladića. Njega ondje više nije bilo. Otišao je. ''Tko?''Harry pogleda na stablo pa zatim mene. ''Ja...bio je...ah, ništa, idemo.''kažem i odmahnem rukom.
Nastavit će se...
p.s.-kako vam se sviđa, malo je dug, ali što ćete. Sljedeći post očekujte idući ili možda već ovaj tjedan.
Pozdrav!
Post je objavljen 01.03.2008. u 11:33 sati.