3: Dugovi
Veljača je umirala u prodornim vapajima strašne oluje koja nije jenjavala; naprotiv, činilo se kao da tek jača.
Pa čak i sada, na kraju tog mrskog mjeseca, vrijeme je teklo.
Nakon svega: spoznaje da sam čarobnjak, vampira, suludih vizija, Emily, Adrijanove smrti, Anne, smrti mojih roditelja, nakon svega, svijet je, pun drskosti, kao da mi prkosi, nastavljao svoj put u neizbježan ponor.
Sinoć mi je napokon mirne snove prekinula vizija prostrane gotičke sobe s nevjerojatno dugim stolom, pretrpanim hranom i dvije osobe, u nekoj tajnoj prepirci, u mržnji koju su sipali gnjevnim pogledima u tom strašnom muku.
Opet sam se probudio prije no što sam vidio što bi učinila osoba koja se popela na stol. Još uvijek nisam mogao prepoznati te dvije osobe, ali učinilo mi se da je prilika, uspevši se na stol, zabacila dugu kosu.
Ležao sam u krevetu, povisivši jastuk. U krilu mi je glasno preo mačak. Umirujuće je i ritmično disao, dok sam ja gladio crno-bijelo krzno vršcima prstiju. Zagasiti, crveni zidovi moje sobe su brisali neke bolne uspomene, a ja sam se napokon počeo vraćati u život, ne mareći zbog oluje, ni zbog Jamesa…čak ni zbog Bellatrix.
Maknuo sam Louisa i nježno ga položio na topli pokrivač, gdje je, mašući repom, nastavio presti.
Odlučio sam posjetiti mjesto koje mi je jamčilo opuštanje i smirenje – knjižnicu. Ovaj sam put potpuno zakopčao svoj kaput, omotao prugasti šal oko vrata i izašao iz kuće.
Probivši se kroz ledeni vjetar, kišu snježnih iglica i zaglušujuću riku blještavih munja, ušao sam u savršeno toplu i blaženo tihu knjižnicu. Bila je vrlo monotona, a zavjese su prostoru davale čudnu nijansu hladne sepije. Lutao sam između redova polica krcatih knjigama, pokušavajući pronaći knjigu koja bi me mogla umiriti. Prstima sam gladio hrpte teških romana, zbirki pjesama, pripovijedaka, soneta, novela, slikovnica, enciklopedija, biografija…a onda mi je jedna tanahna knjižica, u stanju raspadanja, nespretno obljepljena ljepljivom vrpcom privukla pažnju. Bila je potpuno bijela, ali na prednjoj je strani, krvavocrvenim kurzivom bilo otisnuto: „Gavran“.
Ah, Poe. Gavrana sam pročitao mnogo puta, uvijek se diveći dramatičnosti zadnjeg stiha: „Nikad više.“, ali nešto me vuklo da ga opet pročitam. Znao sam da je pjesma klasičan primjer mračne, gotičke književnosti i da me neće razvedriti, ali znao sam i da sam čudak. Čudak koji je utjehu pronalazio u neočitim stvarima. Učinio sam se morbidan sam sebi, ali onda sam to jednostavno prihvatio, izvukavši knjigu iz stiska dvije goleme knjižurine. Sjeo sam kraj prozora, za jedan od onih starinskih, drvenih stolova na kojima su stajale zelene svjetiljke sa zlatnim postoljem. Naslonivši se, otvorio sam knjigu i stao čitati. Svaki je novi stih razbijao prozaičnost i razmaknuo veo tišine koji se omotao oko mene. Jednostavno sam uživao.
Onda sam osjetio pomak iza svojih leđa. Razbivši delirij, htio sam se okrenuti, ali prije no što sam se uspio pomaknuti, kraj mene je sablasno zaleluja najnevjerojatnija crvena kosa, intenziteta plamena. Emilyna je prilika potpuno razbila monotoniju knjižnice. Sjedila je u stolici do mene, jarke kose, lijepog, mramornog lica i vitkog tijela. Pune usne su joj se razvukle u blag osmjeh.
„Zdravo.“ Pozdravila me šuštavim glasom, jedva jačim od šapta koji uopće nije razbio tišinu.
„Hej.“ Dahnuo sam, iskreno iznenađen.
„Kako si,“ nastavila je opušteno, „ kako se držiš?“
„Oh, dobro sam…oporavljam se.“ Izvio sam usnicu u propalom pokušaju da se osmjehnem. Bio sam zaista sretan što vidim Emily, ali ljutio sam se na nju što me onako ostavila nakon Adrianove smrti, samog, da se nosim s njegovom histeričnom majkom.
„Poe, ha?“ Upitala je, krišom pogledavši knjigu u mojoj ruci, „Nisi se puno promijenio.“
„Da…nego, gdje si ti bila sve ovo vrijeme?“ Ispalo je oštrije no što sam htio, ali nisam mogao vratiti vrijeme. Opet sam osjetio osjećaj bespomoćnosti zbog toga.
„Pa, nakon pogreba…“
„Na kojem nisi ni bila…“ Hladno sam dočekao, sad se nimalo ne kajući zbog tona koji je zračio ledenim bijesom.
Trepnula je, zbunjeno me gledajući.
„Naravno da sam bila, Luke. Kako si mogao i pomisliti da ne bih bila tamo?“ Djelovala je iskreno uvrijeđeno.
„Mislim da si me i vidio, na trenutak.“
Usta su mi oblikovala „o“ dok sam se prisjećao tog trenutka.
Pogledao sam drveće, koje je se presijavalo u lijepim, toplim jesenjim bojama, i na trenutak mi se učinilo da sam spazio jarkocrveni bljesak u krošnji jednog javora, ali ponovo sam spustio pogled i rukom otro crvene oči, koje su sad već potpuno presušile.
Vidjela je da sam se sjetio, pa je nastavila: „ Onda sam otišla s Craneovima. Ponudili su mi da putujem s njima…i otišli smo u Pariz. Tamo smo – nedavno – slučajno doznali što James sprema, pa se Eric odmah vratio po tebe.“
Ja sam i dalje bio na djelu s pogrebom.
„Emily, zašto si se skrivala među drvećem, zašto nisi bila dolje, s nama?“
„Luke, nisam mogla. Uostalom, što bi ostali mislili o promjeni mojeg izgleda?“ Upitala je.
„Oh, da. Siguran sam da bi im tvoj izgled upao u oči u takvom trenutku.“ Riječi su mi se savijale od teškog sarkazma. „Pokapali su sina, za boga miloga!“ Sad sam već praktički vikao, a zaposlenici su nas gnjevno strijeljali pogledima.
Emily je ustala i ledenom me rukom uhvatila za zapešće, vodeći me van iz knjižnice, poput kakvog neposlušnog djeteta.
Kad smo izašli van, istrgnuo sam ruku iz njezinog stiska, a ona je uzdahnula.
„Znam, pogriješila sam! Oprosti!“ Pokušavala je nadglasati režanje gromova.
„I to je dovoljno?“ Hladno sam upitao.
Ledene iglice su nas zasipale. Otišli smo do malog trgovačkog centra koji je bio vrlo blizu knjižnice.
„Ne, nije dovoljno. Znam da nije.“ Govorila je Emily, dok smo hodali predvorjem.
„I iskupit ću se. Obećajem.“
„Kako?“ Jednostavno sam upitao.
„Otići ću do Browningovih. Posjetit ću Adrianove roditelje. Toliko im dugujem.“ Zvučala je zaista iskreno.
Bila je u pravu, naravno. Nije im samo ona to dugovala. I ja im se nisam javio sve od pogreba njihovog sina.
Nije mi bilo jasno kako će reagirati na Emily, koja se smatrala nestalom, ali znao sam da će mi ona to reći.
„Onda ću otići i do svojih roditelja. Rješit ću se svih dugova.“ Rekla je, kršeći ruke.
Znao sam, a znala je i ona, da ću ići s njom. Odlučio sam to već onog dana kad mi se prvi put onako prijateljski obratila.
Kimnuo sam, a onda smo zajedno izašli iz predvorja centra, u oluju, kako bismo otplatili svoje dugove.
Post je objavljen 01.03.2008. u 07:24 sati.