Bojim se da laganini tonem... Vidim da se neke stvari ponavljaju. Ne tako davne. I meni jako poznate.
Rekla sam staroj da postoji veeeelika vjerojatnost da ću past razred.. Da mi je netko prije 7mjeseci rekao da ću to reći, ne bih mu vjerovala.
Nisam misla da će biti toliko teško. A još sam manje misla da ću ja popustit pod pritiskom. Mislim da sam kolko tolko snažna osoba. Ipak sam prošla neke teške trenutke sama. Al očito je da neke stvari ne mogu...
Past razred il ne past. Kako poznata dilema. Vrlo.
Tragično je što priteže ono prvo. Svatko ima svoje razloge, i kad razlozi ne postoje...
Imam svoje razloge... Dobre ili manje dobre. Nekom glupe nekom ne.
Jednostavno nemam snage. Opet.
Tijekom mog kratkog života uvijek me ubijaju iste stvari. Sustignu me onda kad im se najmanje nadam...
To tako valjda ide u životu.
Tješi me samo činjenica da Bog ima neki plan za mene. I da sve ovo nečem služi...
Vesele me ponedjeljci. Molitva. Marija, Icek, Saša, Fuki, Vjeko, Davor, Nika....
Nedotaje mi Šuki-moj ludi fratar. Bez da mu išta rečem, on bi mi rekao ono što mi je potrebno.
On je moj duhovni zaručnik. Tako ja to volim reći od milja.
Trenutno me veseli sutrašnji roštilj u dvorištu. Doći će Marija i njena mama a došel bu i TonkiĆ. A za dalje ćemo vidjet...
Da me netko pita sada, kakvi su mi daljnji planovi-iskreno bih rekla, ne znam.
Iz sadašnjeg kuta gledanja, zaista ne znam što ću, kako ću i kamo ću.
Samo znam da u red moram doć. I to brzo.
I stopalo me boli također. Doživjelo je bliski susret s Taisinom nogom.
Ah da... Šlampava Taisa...
Tako da nemrem ni puno sjedit. Boli me i imam osjećaj napetosti.
Imam osjećaj da se nemam pravo ikome išta žaliti. Jer ipak, koga briga za moje probleme i muke.
Ako ih i imaš-zadrži ih za sebe. Tako sam odgajana. Svatko ima svojih briga, nemoj ih mučit sa svojim.
Nekad je tako najbolje.. A nekad ne... Tko zna....
Boli noga, idem u krevet.
Do čitanja - pa pa!
Post je objavljen 01.03.2008. u 01:21 sati.