Poželim ponekad da neznam ništa
o ovom svijetu u kojem živim.
Poželim da sam negdje daleko,
da gledam zvijezde i da im se divim...
Jer...
One su tako daleko,
iznad svih.
Poznaju samo noć kojom svijetle
i tek par očiju što gledaju ih.
Poželim ponekad i da sam ta zvijezda
i da je cijelo nebo moje prostranstvo.
Da svijetlim negdje, daleko od ljudi,
i da nitko ne dira moje malo carstvo.
Jedna zvijezda što na nebu sija
ne poznaje bol, suze i tugu.
Nitko ne zna kakva je i čija...
Ona plovi po nebu i dotiče dugu.
Ona nema briga i njezin svijet je NJEN.
Svjetlost je njena sve što ona ima...
A ljudi ispod nje...svijet su udaljen...
Ništa nemogu njoj.
I ona ništa nemože njima.
Ponekad poželim da sam negdje daleko...
Ali uvijek kad to želim,
tamo nisam sama.
Kraj mene je uvijek tvoja ruka
i u svakoj toj zvijezdi ja maštam o nama.
U svakom tom sjaju,
ja vidim tebe.
Čujem tvoje riječi, osjetim tvoj dah.
I plovim po nebu...
Ma ja sam zvijezda!
Ničega više me nije strah.
I onda odjednom dotičeš moju ruku
i tvoj me dodir diže u visine...
Samo poželim sačuvati taj trenutak...
I to je sve, baš sve što me brine.
Odjednom kraj tebe postajem bezbrižna.
Kao da izbrišeš sve ono ružno.
Odjednom shvatim da si ti moje nebo...
I sve je sretno sto bilo je tužno.
Da...
Ponekad poželim biti zvijezda.
Biti daleko, iznad svih.
I shvatim da sve to imam u tvojim osmjesima...
I budna sanjajuci
živim za njih.
Post je objavljen 29.02.2008. u 23:31 sati.