Već duže vrijeme nisam vam predstavila nekog od slikara čije me slike zaokupljaju.
Učinit ću to danas: Siegfried Zademack, rođen 24. decembra 1952. u Bremenu.
Surealist, nazivan i 'vizionarom surealizma'.
Ledeno hladnim i pustim pejsažima Zademackovih slika, čovjek luta, pod ravnodušnim ili prijetećim nebom, vođen zakrabuljenim prilikama, rastrzan na raskršćima.
Razapet sudbinom, usamljen, teži letu, traga za svjetlošću i otvorenim vidicima, no krila su mu opterećena utezima, tereti sudbine i ljudske prirode prikivaju ga za zemlju i vuku u mrak ...
Živa ljudska put srasta sa strojem, spaja se s dehumaniziranim lutkama bez lica. Zajedno igraju šahovsku partiju života i smrti, rđaju i propadaju ...
Eros i Thanatos idu ruku pod ruku.
Tjeskoban svijet ovoga slikara zadivljuje nas, plaši, rastužuje, potiče na razmišljanje ...
Pred njegovim slikama nije moguće ostati ravnodušan.
Zademack izvrsno vlada likovnom tehnikom, poznaje i često na svojim slikama 'citira' klasično slikarstvo, posebice kasnu talijansku renesansu.
Slike mu posjeduju metafizičku dimenziju, a kreću se u rasponu od ironije do dubokog poniranja u ljudsku dušu. (iz recenzija)
Zademak se poigrava motivom čuvene slike 'Hilas i nimfe', W. Waterhousa.
Veljača broji zadnju minutu svojeg prekobrojnog, 29-og dana.
Vrijeme se ne obazire na naša ljudska mjerenja ... a ipak osjećam kao da sam dobila dan više.
Dan čudno tih, ispunjen razmišljanjem.
Napisah jutros, u komentaru na Miskovu priču: ... život uglavnom jeste kolebanje ... između radosti i tuge, zdravlja i bolesti, sreće i nesreće, ljubavi i mržnje, nježnosti i strasti, svjetla i tame ...
Krila su tu ... i utezi.
O nama ovisi što ćemo i s jednim i s drugim.
Dodatak:
... možda je kiša znoj anđela koji nosaju svoje tegove? Borgman
... možda, Borgmane ... blood sweat and tears ....