Pojavi se iznenada
s proljeća
donesena vjetrom što najavljuje
svetkovinu zalaska
Uhvati me nespremnu, ranjivu
razvodnjenu snom
opijenu ljepotom
pa zajedno sa sumrakom
pritišće moja ramena
Pobjedonosno se smiješeći
puže zatrpanim hodnicima mog uma
Okrzne usput svojim grubim dahom
čaške nadanja
Zagrebe noktom niti paučine
od uspomena najfinijih satkane
Otare mi osmijeh naletom opore stvarnosti
I grohotom u meni se smije
Smijeh njen nutrinom mi odzvanja
Kad se umori, sklizne u grlo
Tu se ugnijezdi
I guši...
I guši...
Post je objavljen 29.02.2008. u 17:08 sati.