Svaki put kad mi se dogodi ljepota,
iz mene same odjeknu rijeci:
To je zivot!
I zivot ovaj moj ucini mi se nacas
probudjenim strunama harfe.
Te rijeci mi se obicno jave u krilu prirode;
u planini,uz izvor sumski,
ili pustu obalu mora.
Ne pamtim da ih ikad izgovorih u gradu,
brojeci novce,
citajuci neku knjigu,
ili gledajuci kroz zeljezne resetke
raskosne dvore bogatasa.
Ne pamtim da ih uzduhnuh
i jednom zivom stvorenju.
Prvi put ih,
danas uz Tebe,
ma koliko stiskao usta,
svim strunama tijela u cistom tonu cutim-
sretan sto mi srce
ne razlikuje jeku od glasa.
Post je objavljen 29.02.2008. u 14:15 sati.