Pripravnik na specijalnom zadatku ili navještenje po Drugu Trkulji
- Hajd’, pripravnik, dones’de tri kave i jedan Lord!
Položaj osobe što izreče tu rečenicu i način na koji to bi učinjeno nisu ostavljali mjesta ni najmanjoj dvojbi. Zapovijed bila je to izričita koju ispuniti morao sam poslušno, inače znalo bi se. Neslaganje svoje možebitno izraziti smio i mogao sam tek nakon obavljenog posla. Upravo kao u vojsci, toj našoj najvećoj kovačnici bratstva i jedinstva. Smjedoh i mogoh, velim, ali da me, s odvažnosti tolike, tresnuo grom, kriv bio bih si sâm. Pa zato nisam, jer bijah mudar. Samo glupan dira u osinjak i onda se čudi kad ga ose izbodu.
- Odmah, Šefe!
Novački spremno i vježbenički ponizno (samo za publiku, jer istodobno u sebi masno opsovah mu najbližega ženskog pretka) poskočih sa stolca i u zraku zgrabih novčanicu dobačenu mi s uredskih vrata, što na jednoj strani imala je obličje najvećega sina naših narodna i narodnosti.
- Za mene da bude slađa, kao obično - nadopuni Šef naredbu i užurbano izgubi se.
Bila ti zadnja, denes i zanaviek, pomislih drsko. Kao obično.
Crvenkastožućkasta lopta sunčeva lijeno pomaljala se iz prljavopepeljaste magluštine nad Žitnjakom. Mjesec ožujak već bio je odvalio od sebe prvu svoju polovicu, no proljeću ne bijaše ni glasa ni traga. Zima je ustrajavala i bolesnostudena magla dodijavala svemu živomu, tupo mrzovoljnima ljude čineći.
Mrzovoljan bijah i ja. Ne tolike zbog te zime dugotrajne i dosadne koliko zbog sebe sama. Jer, već u prvih pedesetak dana mojega radnog vježbeništva surova zbilja nemilosrdno dokrajčila je sve moje iluzije glede vlastite budućnosti, uništila one meni toliko dragocjene tlapnje što duševno krijepile su me u dugim i mučnim godinama neimaštine i gorke oskudice. Stvarnost s kakvom, prilično lakovjeran, nisam računao i na kakvu, premda službeno pripravnik, ni najmanje nisam bio pripravan, iz dana u dan grubo davala mi je do znanja da s tim mojim ulaskom u svijet takozvanoga udruženog rada nije u životu mojemu promijenilo se ama baš ništa, da i dalje jesam ono što i prije toga bio jesam: tuđe poslušno potrkalo, otirač pred tuđim haustorom, krpa za brisanje tuđega poda. Dobro raspoloženje, započeto euforijom u trenutku kada doznadoh da sam primljen na posao, u nepuna dva mjeseca bilo je istopilo se poput voska na plamenu. I po tko zna koji put uvjerio sam se u to da sve ono što mi je suđeno nije mi izgubljeno. A suđeno mi je pasje životarenje od danas do sutra, gnjilo tavorenje bez ikakva smisla. Osim ako dušu si vragu ne prodam. Što da i ja ne poigram se Fausta? Već naći se prikladan Mefisto.
Ispred zrcala što visjelo je na zidu između dvaju sobnih prozora uredska kolegica Maca obavljala je svoj uobičajeni jutarnji ritual, obred inače primjeren kupaonici ili ložnici. Nije da ona nije imala takvih prostorija, nije ona bila sirot beskućnik poput mene, Jure Kokoleka i legije stvorova vježbeničkih, davno već bila je uselila se u stan solidarnosti, no gotovo ni jedno jutro, kao po prokletstvu nekakvu, nije ta Maca uspijevala našminkati se kod kuće.
- Jutros je opet muž Maci legao na spavaćicu pa se sirota nije stigla namazati - tjeralo se šegu s njome po susjednim uredima.
Pogled na to mejkapiranje, koje me obično ostavljalo potpuno ravnodušnim, to jutro u meni ozlojeđenu izazva blagu mučninu i iscijedi kap zelene srdžbe. Ne iscijedi je toliko ta moja ojađenost koliko više nego očigledna glupost ljudska. Tvrdoglavošću naime magareta što u jeku turističke sezone iznenada legne nasred uske jadranske magistrale i izazove prometni kaos, kolegica je Maca uporno, uz pomoć gomile kozmetičkih drangulija, pokušavala učiniti nemoguće - oronulo svoje obnoviti pročelje. Bio je to posao uzaludan veličanstveno, jer jedno je obnoviti fasadu na nekoj građevini, kad znalački izvedenim poslom može se natkriliti i prvotna zamisao graditeljeva, a nešto posve drugo jest željeti učiniti privlačnim lice koje nikada takvo nije bilo, koje ni u zvjezdanim trenucima svojim nije ozbiljnije zaokupljalo pozornost muškaraca. Nije sirota shvaćala da za Bogom popravka nema. Nesklad između marljivosti kojom je trudila se pred zrcalom i očajno mršava učinka koji je polučivala činio je napore njezine u najmanju ruku komičnima.
Samo što meni taj put ni do kakve nije bilo komike. Dapače. Šefovo omalovažavajuće postupanje sa mnom bilo me izbacilo iz ravnovjesja toliko da odmah bio kadar sam izazvati tragediju da je kojim slučajem bila u meni iscijedila se i druga kap zelene srdžbe. Iako, poput nemala broja supatnika si, već prilično neurotičan, što zvuči nekako otmjenije nego da rečem živčan, ipak uspio sam vratiti si ravnotežu, pa do nje, rečene tragedije, nije došlo. A moglo je, jer:
- Kad već idete u kantinu, kolega Kunštek, budite dobri pa i meni uzmite jedan sendvič, teta Štefica zna kakav, i gusti sok od marelice, hoćete li? - javila se Maca ne okrenuvši se od zrcala.
Eto ti ga na! Šefu u sebi poželjeh da krepa od kave po koju me je poslao. Još mogao sam pokazati mu figu u džepu, i to je bilo sve. Pa u prvi mah nisam znao kako postaviti se spram nje. Ona mi, istina, nije bila “direktno nadređena u procesu rada”, te nikakva od nje nije mi prijetila opasnost. Mogao sam skresati joj u lice, točnije u leđa, da nisam ničiji sluga, ničije tuđe potrkalo i tako dalje, nego pripravnik koji se priprema za stručni ispit i, ako joj je do sendviča, neka sama izvoli otići u kantinu. Time jedino riskirao bih da me prozove neotesancem, što nije bila baš potpuna neistina, ili nekavalirom, što uopće ne bi kosnulo me jer do njezina društva bilo mi je stalo toliko malo koliko i do društva Druga Trkulje, drugoga mojega uredskog kolege.
Premišljao sam se tako trenutak-dva što da joj odgovorim, kadli na um pade mi mudar savjet pokojnoga mi djeda Bartula, gotovo da čovjek povjeruje kako mrtvi sveudilj bdiju nad živima, da sa ženama postupati uvijek mora se lijepo.
- Nigdar, sinek dragi, ne tuči ženske si gda ju buš jednoga dana imel, kak ovi naši pijani mulci i tolvaji po selu. Kajti, kakti prve, tuči slabejšega od sebe pred Bogem je grehota i pred ljudmî sramota, a kakti druge, če liepa rieč ne bu pomogla, batina pogotove ne bu - poučavao me je još kao pučkoškolca, dok smo zajedno čuvali krave na paši vodeći, ja nepresušivo znatiželjan a on jobovski strpljiv, beskrajne razgovore o svemu i svačemu.
Bio sam srdit na Šefa, mamlaza primitivna, no zato doista nije morala ispaštati Maca, to više što nikada dotle ništa ne bijaše učinila mi nažao. Doduše, s motrišta mojega, bila je zaletjela se s tom svojom molbom, ali nisam smio uzeti joj to za grijeh jer nikako nije mogla znati da mrsko mi je biti tuđim slugom; nije poznavala moj predživot bogat svim mogućim poniženjima što morao sam trpjeti ih zbog siromaštva u nebo vapijućega. Osim toga, pomislih, tko zna dokle suđeno mi je boraviti s njome osam sati na dan u istome uredu. Zašto da joj zamjeram se nepotrebno, neka je vodi nosi! Uz to kao vježbeniku formalno bila mi je mentorica. Bila je no, pokazalo se poslije, kao da i nije. Malo što naučiti od nje imao sam prigodu. Ona sama toga bila je svijesna toga da uz njezin stručan nadzor moje pripravništvo potrajati moglo bi i punih nekoliko godina ne pouzdam li se sâm u kljuse svoje i u se, te nije pretjerano gnjavila me tom skrbi što nada mnom službeno bijaše joj povjerena. Kako i inače nisam podnosio tutore, bijah joj za to više no zahvalan.
- Zašto ne bih htio, gospođo Maca - rekoh gotovo iskreno, koliko mi je to dopuštala časovita srditost na Šefa.
- Da sad ne tražim novčanik po torbi, platite vi, a ja ću vam poslije vratiti novac - zamolila me i dalje okrenuta mi leđina.
Dok sam bio hvatao za kvaku, pogled mi na trenutak slučajno (?!) zalijepio se za Macinu poleđinu. Utegnuto u usku crnu kiklju, kojoj je kontrastirao bijel pulover iznad, bilo je, to njezino začelje, za razliku od grozna pročelja, sasvim solidno. Upravo nekako po mojem ukusu. Slika već poznata mi dobro, jer sličnu, ako ne i isto takvu, dvorišnu stranu bila je imala i Stella, djevojka koju sam neočekivano i zauvijek izgubio tri godine prije a prazninu toga gubitka poslije nije mogla ispuniti ni jedna druga. Nije mogla jer ni jedna više nije bila prva.
Samo, bila je imala Stella i ono za čime je sirota Maca žudjela otkad je znala za sebe. Bila je imala božanstveno pročelje s dvama veličanstvenim balkonima. Bila je imala, kažem, no u onome trenutku o njoj mogao sam beskorisno maštati i njezine arhitektonike tek prisjećati se s bolnom čežnjom, što ponekad znala mi je razdirati utrobu poput najjačega otrova. Stella bila je tada za me samo “prošlost daleka što stvara mi bol” (navodno meksička narodna u prepjevu Slavka Perovića iz sredine šezdesetih).
Prošlost daleka. Ne samo daleka nego i više od toga. Pravi pravcati vremenski pluskvamperfekt. I gramatički: bio sam imao Stellu, bijaše bilo mi lijepo s njome, bjeh bio istinski sretan zbog toga. Plus quam perfectum cum Stella, više nego dovršeno sa Stellom, plus...
Da se iz neprežaljena pluskvamperfekta vratim u gnjili prezent, pomogao mi je, i to veoma djelotvorno, čovjek kojega u onome času vidjeti želio sam najmanje i od svih ljudi posljednjega. Ali kad čovjek nema sreće, želje mu, bile one i najskromnije, teško da će ispuniti se. A ja sam je, sreće mislim, imao malokada.
- Što je, Kunštek? Pričaš sâm sa sobom. Kud si krenio? - zaustavi me na stubišnom odmorištu između trećega i četvertog kata jako uspuhan Drug Trkulja, jer dizalo bilo je “gecrkt” već desetak dana, a Končarovi serviseri kao da bijahu u zemlju propali.
- U kantinu po kavu za Šefa.
Nakon toga svojeg odgovora nisam više mogao umaknuti sudbini neumoljivoj. Došlo je ono što je moralo doći kad je čovjek neoprezan toliko da se upusti u razgovor s Drugom Trkuljom. Da sam onda bolje bio poznavao ga, znao bih što mi je činiti: tek nešto promrmljati i hitro nestati dok on još ne bi snašao se. Ni približno dosta ne znajući s kime imam posla, pristao sam biti sudionikom u dijalogu što tekao je onako kako jest; za nj vjerojatno sasvim uobičajeno i svakidašnje, za me pak posvema nenormalno i groteskno, gotovo kao u kakvu dramskom komadu za takozvano kazalište apsurda.
- Po kavu? Malograđanski mentalitet, phi! - ispljunu Drug Trkulja komad čačkalice.
- Molim?
- Kavu, kô i onaj prokleti viski, piju slijepi podražavaoci sveg buržoaskog, ljudi koji su izgubili poz’tivnu or’jentac’ju il’ su se odrekli ideala svoje mladosti - procijedi u jednom dahu škropeći me slinom.
Nisam znao što reći na to. Ipak znao sam da moram biti oprezam. Ili sam to, da bio sam oprezan, samo umišljao si.
- Imate pravo, Drug Trkulja. Da vam iskreno kažem, ja sam najzadovoljniji kad mi se pri ruci nađe čašica prave domaće šljivovice.
- Tako je, brate - živnu Drug Trkulja, a oči mu zakrijesile se, možda od šljivovice. - Šljivovica, eh, to ti nije samo piće, to ti je, brate, i lijek. A bila nam je, poznato ti je to, i saveznik. Uz njenu pomoć lakše smo jurišali na bunkere, a ranjeni drugovi i operacije naživo podnosili. Bi l’ ti podnio rezanje noge ili ruke naživo, a? - neočekivano upita me.
- Pa, ovaj, ne znam... Vjerojatno ne bih - rekoh iznenađeno. Smeo me toliko te ga zaboravih pitati je li Boško Buha sa svojim malodobnim pajdašima cugao rakijetinu prije jurišanja na bunkere, u čemu bio je majstor nenadmašiv; dokaz: istoimeni igrani film, u kojemu o šljivovici ni riječi. Čini se da je njegov scenarist bio skrajnje šlampav (reci, bre, aljkav da te ceo svet razume).
- Nakon litre šljíve podnio bi garant - nastavi s razvijanjem teme Drug Trkulja. - Mnogi naš borac-invalid može ti to potvrditi.
Može ako je nakon takva živoderskog zahvata uspio preživjeti, pomislih. A njemu:
- To su stvarno bili heroji, a ne mi danas - rekoh blesavo, tek da nešto rečem. Na svoju nesreću.
- Da, da, živu istinu kažeš - spusti glas zabrinuto. - Kad jednom nestane nas, boraca, koliko sutra odnijet će đavô sve ono za što smo se krvavo borili i što smo nakon rata mukotrpno stvorili. Eto vidiš, samo što su otišli drugovi Bevc, Stari i Vlado, zemlja se trese kao u groznici. Ništa zato, jer, kažem ti - tresnu me desnim svojim kažiprstom usred grudi - dok je i jedan od nas živ, nećemo dozvoliti da propadne plod svih tih naših herojskih žrtava i nadljudskih napora, razumiješ me, ne-će-mo do-zvo-li-ti - završi u srditu krešendu kao da ja bio rekao sam da vrag neka odnese sve ono za što su oni “krvavo borili se i što su mukotrpno stvorili”.
- Potpuno ste u pravu, Drug Trkulja - pokušah prekinuti to njegovo besmisleno trabunjanje i niza stube zakoraknuti.
Da ne bih. Ne pušta olako stari partizančina svoju žrtvu. Pobojao se da mu ne uteknem, te me hitro povukao za rukav.
- Stani! Dođi bliže, moramo još porazgovarati.
Da sam i samo bio naslutio što on to još ima meni reći, nestao bih glavom bez obzira. Po dotadanjem tijeku razgovora mogao sam, glupan, to ptretpostaviti i nesreću izbjeći, no znatiželja bijaše jaka, ja joj popustih (kao i većini stvorova ženskoga roda), i to me upropasti.
- Molim, izvolite - rekoh izvjedljivo, ni ne sanjajući da mu rekod svojevrstan šlagvort.
- Nema tu što da se moli, brate moj - pouči me. - Mole se oni koji nisu raskrstili s religijom. A ti?
- Što ja?
- Ne pravi se lud, školovan si čovjek - podsjeti me. - Slušaj ovamo: otvoreno te pitam kakav je tvoj stav prema religiji i mračnjaštvu općenito?
Aha, tu smo. Déja vu et déja entendu. Drug Trkulja očito bio je odlučio upriličiti “čas moralno-političkog vaspitanja”. Onako usput i neformalno, nasred stubišnog odmorišta. S kojom li samo svrhom? Igru zato i prihvatih e da bih to doznao. A tekla je ta igra ovako:
- Klasici marksizna kažu da je religija opijum za narod - odmah pozvah se na neprijeporne autoritete.
- Pravilno! A opijum je što? - bio je znatiželjan Drug Trkulja.
- Droga. Otrov - pogledah ga ravno u oči, koje su sveudilj krijesile se.
- Pravilno! Baš to, otrov - ponovno me desnim svojim kažiprstom tresnu usred grudi i ispljunu drugi komad čačkalice. - I to ne bilo kakav, nego otrov s polaganim djelovanjem; nisi svjestan toga da te razara dok te ne dokrajči - protumači mi. - A tko širi u narodu taj opasan otrov religije? - opet bijaše znatiželjan.
- Crkva - rekoh kratko.
Nije bio zadovoljan odgovorom. činio mu se preopćenitim.
- Crkva, da. Ali to je širok pojam, ne? Postoje, međutim, unutar njenih redova konkretne, organizirane snage što siju taj otrov o kojem si govorio i protiv kojih stoga sve što je progresivno u našem društvu treba da vodi neprekidnu idejno-političku borbu. A to su?
- Pa kler, mislim, popovi, ne? - odglumih nesigurnost.
- Pravilno! A sad pokušaj mi ukratko definirati što je to crkva i što su to popovi - zaiska i zbog nečega pogleda na sat.
Ništa lakše od toga. Kojih šest godina prije na slično pitanje bio sam morao odgovarati artiljerijskom kapetanu prve klase Petru Pećénku Posavcu. A što nauči se u “najvećoj školi života”, riječi to su Pećénkove, ne zaboravlja se tek tako. Imao sam čime pred Druga Trkulju izići.
- Crkva je mračnjačka organizacija a popovi su reakcionarni elementi i izrabljivački paraziti na grbači naroda - izdeklamirah u jednom dahu.
Impresioniran bijaše Drug Trkulja.
- Bravo, Kunštek, evo ti ruka! - vidljivo zadovoljan čestita mi, pruživši mi svoju košćatu, venama prošaranu ruku, hladnu kao grobni mramor. - Nastavit ćemo drugom prilikom, sad moram na sastanak - obavijesti me poslovno i okrenu se da pođe.
Tada sam ja njega bio povukao za rukav. Nećeš, kuljavi partizančino, otići dok mi ne otkriješ svrhu toga svojeg ispitivanja, koliko god činilo mi se ono besmislenim, čvrsto odlučih.
- A mogu li znati, Drug Trkulja, zašto ste me pitali sve ono u vezi s religijom. Znate, to baš ne čini se se uobičajenom temom za razgovor na stubištu, ne? Mora postojati kakav razlog, recite mi ga odmah - zaiskah odrješito.
Na što Drug Trkulja svojski iznenadio se. I uvrijedio k tomu.
- O-ho! Pa ti, bogati, postaješ drzak! Naređuješ starijemu od sebe - prostrijeli me krijesećim svojim pogledom.
Red je nalagao da mu ispričam se, jer točno dva i pol puta bio je stariji od mene.
- Oprostite, Drug Trkulja, nisam imao takvu namjeru - rekoh kao skrušeno. - Htio sam to znati tek tako, onako iz puke znatiželje, ruzumijete, ne?
Udobrovoljih ga. Pristao je na suradnju.
- Dobro - pomirljivo će - kad si već zapeo, reći ću ti: izvršavam zadatak dobijen od svoje o-o-es-ka. Vršim provjeru tvoje idejno-političke izgrađenosti.
- Moje, što? - pogledah ga zabezeknuto.
- Čuo si dobro, ne govorim mađarski - razdražio se. - Po partijskom zadatku vršim provjeru tvoje i-dej-ne i po-li-tič-ke iz-gra-đe-nos-ti, razumiješ li sad? Ili bih ti trebao to napisati, a? - zabaci glavu.
- Pa to ste mogli i u kancelariji - pribrah se malko.
- Isključeno, jer to je stvar strogo konspirativne prirode, nije za svačije uši - protumači mi. - Naime, u cilju osvježenja partijskih redova mladim, obrazovanim i perspektivnim kadrovima predložen si za prijem u članstvo es-ka. Što me gledaš tako čudno? Budi, čovječe, radije ponosan što ti je ukazano toliko povjerenje! Prijem će se izvršiti na svečanom sastanku uoči Dana mladosti - otkri najzad sve karte.
- Ali kako, Druže Trkulja, kako ste me mogli predložiti za taj prijam u partiju?! Pa vi praktički o meni ne znate ništa?! - nisam vjerovao svojim ušima.
- Znam ja dosta, upravo onoliko koliko treba. Čim si počeo raditi, ja sam stupio u kontakt s organizacijama i organima tvoje općine i saznao sve što treba. Evo, iz općinske organizacije es-es-o-ha javili su da te doduše imaju u evidenciji, ali da nisi aktivan, a iz općinskog sekretarijata za narodnu obranu poslali su mi fotokopiju uvjerenja o političkoj školi Tito - Partija - Revolucija koji si završio za vrijeme odsluženja vojnog roka.
- Pa tu školu polazili smo gotovo svi koji smo bili u toj vojnoj jedinici, nije to ništa posebno što bi...
- Dapače, dapače, Kunštek, to je preporuka čije težine, koliko vidim, ti uopće nisu svijestan - upade mi Drug Trkulja u riječ. - Znanje što se stekne u armiji solidno je, a osim toga dobro je poznato da armija ne dijeli takva uvjerenja budzašto. Nego, kakav si uspjeh na fakultetu postigao na ispitima iz o-ema i tipsa?
- Pa, dobar.
- Iz oba predmeta?
- Da.
- Pa što se onda, brate, snebivaš. Imaš sve uvjete za prijem u es-ka. Tvoju idejnu i političku izgrađenost upravo sam provjerio i lično se uvjerio da nema nikakave prepreke da ne budeš primljen. Da, zaboravio sam ti reći da su tvoji općinari javili i to da nitko od tvojih za vrijeme en-o-era nije služio u neprijateljskim formacijama niti ometao širenje narodnog ustanka i socijalis’ičke rev’lucije, što je također preporuka koja ima svoju težinu. Zato što prije napiši molbu za prijem naslovljenu na sekretarijat o-o-es-ka i predaj je meni. To je samo formalnost, bit ćeš primljen sigurno.
Noge moje na te riječi kao da bijahu odvojile se od trupa vlastita.
- Drug Trkulja, iznena-nadili ste me silno - promucah, čvrsto stiskajući stubišni rukohvat.
- Ma daj se prestani tresti, iščupat ćeš taj gelender - upozori me. - Znam, brate, da si uzbuđen - nastavi prisno - bili bi to i mnogi drugi na tvom mjestu. Partija ne ukazuje svoje povjerenje svakom, velika je to čast biti član avangarde samoupravne radničke klase - dade mi do znanja da ponašan se situaciji neprimjereno.
- Znam, zato sam i iznena-nađen - promucah opet.
Drug Trkulja kao da je razočarao se u meni.
- Umjesto da mi zahvališ što sam te predložio, ti glumiš iznenađenost. Na kraju ispast će još da te nasilu guram u partiju. Nezahvalan ste svijet vi mladi - prekori me općenito, još jednom pogleda na sat, okrenu se i ode bez riječi više.
Ne pamtim uopće kako sam stubištem bio spustio se do kantine u prizemlju. Tek oni što minoilažahu se sa mnom pripovijedali su mi poslije da bio sam sličio na mjesečara: niti sam koga vidio, niti koga pozdravio, niti komu odzdravio. Jedna kolegica pripravnica, kojoj sam inače koliko drsko toliko neuspješno upucavao se, ustvrdila je da je bila ozbiljno zabrinula se, jer da sam, blijed poput zida, gledao kroz nju kao kroza staklena vrata, gluh i nijem na sve njezino glasno čuđenje da “kaj mi je, da nisam možda bolestan”.
Bolestan bio nisam, samo ošamućen dokraja. Ja član es-ka? I sama pomisao na takvo što bila je udaljena od mene dobru svjetlosnu godinu, ni u snu ni pijanomu to nije padalo mi na pamet. Kako i bi kad čitav moj odgoj i sve spoznaje o životu do kojih, promatrajući svijet i ljude, dođoh u oštru bijahu prijeporu sa svime što je ta organizacija bila i što je značila. A nadobudni Drug Trkulja ni više ni manje nego mnome nakanio “osvježiti partijske redove”. Što drugo mogoh do zaprepastiti se od glave do pete, zapanjiti se jadnim bićem svojim cijelim. Ako to Drug Trkulja nije šalio se, onda jest bio najeo se ludih gljiva. Ako, pak, niti bijaše šalio se niti ludih gljiva najeo, onda trebalo je da smjesta prosvira si mozak iz pištolja, mi hrvatski “nacionalisti” rekli bismo samokresa. Zbog neoprostive političke nebudnosti. Ili je on i te kako bio budan, samo što ja, u igre takve neupućen, u onom trenutku nisam mogao to dokučiti.
Poslije, kad o svemu bio sam porazmislio trijezno i sabrano, čudnovata saletje me misao: da Drug Trkulja bijaše naumio ulogu odigrati Mefistovu. No, bila je ona, misao ta bizarna, nevjerojatna toliko da odbacih je odmah. Mogao je on, doduše, takvo što nakaniti, no ne i u djelo provesti, jadnik. Premalo je nudio da bi me to zanimalo, siromah. Ja, istinabog, bijah pripravnik, ali ne i pripravan prodati dušu svoju za što nevrijedno, za članstvo u tamo nekakvu es-ka, za trice i kučine najobičnije. Ta tada već sličila je ta organizacija na nešto oko čega nitko pametan iskreno, ako ikada i bio jest, nije otimao se previše. Predmnijevam uz to da jadni Drug Trkulja pojma nije imao (u školama koje je on pohađao o Goetheu ne bi ni spomena) da je pravi Mefisto pravomu Faustu za dušu njegovu bio ponudio stvari nedosežne i neprocjenjive: svijeta ovoga znanje sve i na svijetu ovome sreću svu. Ako je, pak, za to znao, tad istom svjestan morao je biti da sa svojim es-ka, tom zahrđalom podrtinom odavno već nasukana broda, u tome poslu mefistofelskome nema što tražiti.
Kantina ne bijaše baš najprikladnijom riječi za prostoriju u kojoj, kad u nju uđoh, duhanski dim mogao je rezati se škarama a nikotinska koncentracija prelazila sve zdravstveno i ekološki dopustive granice. Bio je to pravi restoran od svojih dvjestotinjak četvornih metara s linijom za samoposluživanje hranom, točionikom za točenje hladnih i toplih napitaka i s tridesetak stolova, na kojima stolnjaci bijahu zamjenjivani tek prije svakog druženja povodom kakva državnog blagdana ili kakve sindikalne proslave na kojoj se obilježavalo ovo ili ono.
Iako je prvi sat radnog dana bio već dohvatio treću svoju četvrtinu, uredi, kao i uvijek u to vrijeme uostalom, djelovahu opustjelo, bez uobičajenoga žamora, bez buke uredskih strojeva, tek poneki službenik tu i tamo zijevao je nad otvorenim novinama. Bilo je kumovalo tomu ono pe-pe-zeovo zanovijetalo Štef Hoblaj, koji ni za živu glavu nije dopuštao uporabu električnih kuhala po uredima. Tako većini samoupravljača što bijahu udružili rad u er-ze-ze-esu socijalističkoga industrijskog giganta Mate Štrckalo Oštija nije preostajalo drugo do utaboriti se svako jutro u rečenome restoranu-kantini i priželjkivati čudo: da će ono malo slatke vodice od kave ili čaja uspjeti odagnati od njih neugodnu napast pospanošću zvanu.
Što jest jest, ne pristoji se čovjeku na radnom mjestu ćoriti. Ne zato što je to disciplinski prekršaj radne dužnosti, to je najmanje bitno, koliko zbog uredskih kolega. Prevari li čovjeka na trenutak drijemež nad činovničkim naštimavanjem dosadna izvješća za republički statistički zavod, jer potrebni podatci obično ili su nedostatni ili nedostaju potpuno, kolege odmah i u pravilu osjete se iskorištavanima: gledaj ga, molim te, gdje to ima, kakav je to način, što on misli da će samo spavati a mi rintati umjesto njega, neka si gospodin to slobodno izbije iz glave, i tako bliže. A kako, pokušaj to razumjeti, da ne budeš neispavan: buljiš u onaj prokleti televizor do ponoći, a što ćeš drugo kad to ti je zabava najjeftinija, često i zadovoljstvo jedino. Do ponoći, ponekad i dulje, pogled odlijepiti od te kutije kretenske kadar nisi, tolik o njoj ovisnik jesi. Kad napokon zaspiš, spavaš tupo i poput kamena ukočeno. Budi te bol u ramenu i kuku. I taman kad hoćeš okrenuti se na drugu stranu, zazvoni ti ura. Pola je pet izjutra, moraš na noge. Moraš, jer stanuješ u Zaprešiću, a radiš u Dubravi. Ili uspjelo ti je nekako, na jade jedvite, nakon dva-tri desetljeća mučna podstanarčenja, skučiti se u kakvu betonskom mravinjaku u Sesvetama, a “prava i obveze iz radnog odnosa u udruženom radu” obvezatan si ostvarivati u Velikoj Gorici. Poput mjesečara dižeš se tako iz dana u dan, mjesecima isto, godinama drugačije nikako. Kronično neispavan jesi, te jutrom ustaješ umorniji no kad si legao. Psuješ takav život, premda ni za kakav drugi ne znaš, proklinješ posao i onoga tko ga izmisli. Opet, niti pomosliti ne smiješ da popodne malo odspavaš, jer moraš na fuš; plaća bijedna, a cijene divljaju, tko će ti djecu hraniti i odijevati.
I to je jutro samoupravna radnička klasa, “a u cilju ličnog razbuđivanja”, kafenisala sve u šesnaest, pušila kao kakav Turčin, mazno protezala se i zijevala uz škripu vilicâ. A ni u stankama između tih poslova dangubila nije. Zauzevši naime pozicije za stolovima ili još na red pred točionikom čekajući, verbalnim bavila se aktivnostima: bližnje je svoje ogovarala, nogometne utakmice komentirala, varijacije lovačke na teme seksualne izvodila, vicevima o dermatologu Miki Špiljaku smijala se i Milku Planinc zbog praznih dućana na pasja kola klela. Dima je, rekosmo, bilo, nedostajala je samo rock-glazba s razglasa pa da čovjek oćuti se opušteno kao u kakvu diskaču. Iz takve ležerne atmosfere samoupravnim trudbenicama u urede dabome nije žurilo se.
- ’Aj’mo na posao, ljudi, dosta smo sjedili - znalo bi izletjeti kojemu savjesnijem samoupravljaču.
- Posao nije zec, neće uteći - poslovično odgovarali su mu kolege.
I čovjek, da ne ispadne bijela vrana, ostajao bi sjediti s njima. Što bi drugo kad ionako “nitko ne može tako malo platiti ga koliko malo može on raditi”.
Dok sam na začelju samoupravne radničke mase što tiskala se na prilično usku prostoru pred točionikom bio čekao na red, dim duhanski nekoliko puta neugodno, do bola, poškakljao me po grlu. Put bio mu je slobodan, disam sam na usta jer nosni kanali zbog prehlade bijahu mi začepljeni. Bolno to peckanje vraćalo me polako iz ošamućenosti u restoransku nikotiziranu stvarnost. Što dulje, ruku prekriženih na prsima, buljio sam u zatiljke čekačâ pred sobom, to sam više smirivao se, a misli mi zbrkane sređivale se. Da bih zaboravio na sve, zabavi prepustih se svojoj omoljenoj: gledajući ženske s leđa pokušavao sam predočiti si njihova lica. Budući da sam poznavao tek nekoliko pripravnicâ, uredsku kolegicu Macu, Šefovu tajnicu i dvije cure iz kadrovske službe, igra bila je zabavna veoma, bez obzira na to što nijedna moja predodžba nikakve gotovo sličnosti nije imala sa zbiljskim svojim predloškom. Vanjština svih tih ženski na pogrešan navodila me put. Raskošne, oku ugodne frizure i prilično elegantna odjeća napućivahu na zaključke naskroz krive, da i lica nužno moraju biti takva, dah da ti zastane kad ih ugledaš. Opasnosti ne bijaše takve, zastao nije mi nijednom dah, nije imao od čega. Događalo se slično kao kod kolegice Mace: začelja bijahu super, ali pročelja više ili manje skromna. Pa što onda!
- Nikomu, sinek dragi, ne išči na licu ljepotu, neg’ dobrotu - znao je govoriti pokojni moj djed Bartul.
Svaka mu čast, djedu mojemu, no ne dajem mu u tome potpuno za pravo. Ja sam, priznajem, čovjek kojim ravna ponajprije srce, te mnijem, i pogrešno možda, da ono što obično nazivlje se srećom ljudskom nije ništa drugo do veličajna posljedica skladna prožimanja upravo dobrote, toga unutarnjeg bogatstva duše čovjekove, sa svekolikom ljepotom svijeta oko njega. Prokletstvo bijedna ovoga našeg života baš je u tome što dobrota i ljepota, dvije temeljne te sastavnice što tvore smisao ljudskog postojanja u užasu sveopćega ovog besmisla oko nas, nikada skoro, o ljudima samima kada je riječ, ne pojavljuju se u paru; ondje gdje nađe se jedna kao po nekom pravilu izostaje druga, i malokomu stoga dano je biti sretnim. Bilo mi je svojedobno učinilo se da upravo ja sam iznimka, ljudima inače sudbine nenaklonjene miljenik nekakav, kojemu ipak kao da je pošlo za rukom približiti se nečemu što srećom ljudskom trebalo bi da bude. Prevarih se, jer usud ništa većim nego i drugima ne bijaše mi saveznikom. Kad već povjerovao bjeh da me od cilja žuđena dijeli tek koračaja nekoliko, na putu bio mi prepriječio se opasan jedan luđak, teško ranivši mi dušu, teško toliko da nisam siguran hoće li ta rana ikada zacijeljeti.
Kad mi taj luđak, Stellin stari naime, pred nosom bijaše uzmahao se pištoljem, jer “rešio je da dejstvuje preventivno”, bio sam istinabog prepao se, ne ipak toliko da kadar ne bih bio kontrolirati se. A kad mi je pred nekoliko trenutaka Drug Trkulja gore na stubištu svoju bio otkrio namjeru, noge su mi doslovce odsjekle se a ćutila zatajila, premda nikakvoj pogibli tjelesnoj nisao bio izložen niti sam po naravi plašljivac ne znam kolik. Nisam sebi, sveudilj na red čekajući, to mogao objasniti. Zar je moguće da za nešto više od tri godine toliko čovjek može promijeniti se, zar mu živci mogu oslabiti toliko da ga najobičniji jedan zvekan i bezveznjak može izbaciti iz kolotečine, u čudu pitao sam se. Umjesto da sam ga, ni na kakve konvencionalnosti ne obazirući se, smjesto poslao onamo gdje mu je mjesto, u tri pe-em, ja sam, neočekivano sasvim, zaprepastio se kao da mi bila ukazala se sama Majka Božja Međugorska. Makar koliko gruntao, svoje ponašanje gore na stubištu nisam uspijevao protumačiti si razumski. Shvatio sam ipak da me život počeo polako načinjati. Na to što će istom od mene biti kad me stane mljeti, niti pomisliti usudio se nisam.
Dvije točiteljice napitaka: Štefica, starija gospođa, takozvana teta, iako nikomu u er-ze-ze-esu nije bila ni očeva ni materina sestra, i malađa Bosa, zbog svoga izgleda, naravna ponašanja i slobodna načina izražavanja, koje tad prvi put imao sam prigodu čuti i koje manje graničilo je s umjetnošću a više s neukusom, ljubimica pustopašno i pustolovno raspoloženih samoupravljača, doista su, za razliku od gomile što svaki dan napučivala je restoran, zarađivale svoju crkavicu od plaće, kojoj onda službeno tepalo se da je osobni dohodak. Neumorno kružeći od automata za kavu i čaj do hladnjaka, sudopera i blagajne radile su kao navijene. Kako je tko od onih ispred mene bivao poslužen, povlačio se za neki od stolova u dubini restorana, pa sam s još jednim čekačem nakon dvadesetminutnog čekanja napokon dospio do točionika. Dospio pred Bosu. Koja smjesta premjeri me poprijeko i uzduž, kao i ja nju (ljudi smo, ne?), i zagleda se u me, znatiželjno i ispitivački istodobno, kao u zvijer neku rijetku, kao u nešto što gleda se prvi put. Premjeri me i ispravno zaključi da nikada dotle nije me vidjela. Nije ni mogla jer za to nije imala prigode. I preko te činjenice, da me ne poznaje, prijeđe Bosa nonšalantno, uglađenosti nekakvoj, u takvoj prigodi uobičajenoj, ne pribjegavajući. Za razliku od mene pripravnika, bila je ona kompletan stručnjak na svojemu području. Dosta bijaše joj da nabrzo procijeni kako je od mene starija kojih petnaestak godina (uščuvana četrdesetgodišnjakinja, zrela breskva, eh!) i da ocijeni mene pa da bude sigurna da niti će ona pogriješiti niti ja naljutiti se dopusti li se sa mnom umjesto hladne uljudnosti, kojoj vjerojatno nije bila vična, stanovitu prisnost. Prisnost neumjesnu po pravilima lijepa ponašanja ali djelotvornu vrlo. Nije u toj prosudbi svoj prevarila se, dapače. Pogodila je da mi je takvo što upravo potrebno nakon onoga iznebuhna maltretiranja Trkuljina, vražica jedna, da joj ga spičim ili zbičim (ne prostači, stoko nijema!). Kao da znala je da će malo zdrave zafrkancije pravi biti melem duši mojoj izmučenoj. Bog je blagoslovio.
- A što’š ti mladiću, ptiću moj lijepi? - zausti kao da prije toga poznavali smo se godinama.
- A što daješ, zlato moje boso? - na isti odvratih joj način.
- Prošla su vremena kad sam davala, sad prodajem samo za lovu. Pa il’ ćeš platit’ il’ od posla ništ’, trećeg u mene nema. I?
- Pošto cijepaš? - ne pade mi na pamet ništa drugo.
- Po tarifi. Gore sve lijepo piše - pokaza mi cjenik.
- Popusta nema?
- Taman posla! Kud bi’ dospjela kad bi’ popustila svakom ’ko se doklati na ovaj šank.
- Ne bih li ja mogao biti iznimka, jer prvi put tvoja sam mušterija, a? Običaj je da se takvima daje popust, ne zaboravi to.
- Krepo je tak običaj u mene odavno, pa prvi il’ petstoti put na isto ti dođe. Osim toga poznajem ja vas sve k’o svoj džep: svi bi vi mukte, a poslije baš će vas zaboljeti ona stvar obere li Bosa bostan.
- Ti jesi Bosa, ali bostan obrati nećeš, ne svjedočiš ti k tomu.
- To ti kažeš.
- Da, i mislim da ne varam se. Nego kad već spomenula si obiranje, mogu ti priznati da bih ja, daleko od toga da ne bih, jako rado obrao tebe, kužiš spiku, ne? I to besplatno, ništa za prvi put ne bih ti naplatio, kao što ti namjeravaš meni - tresnuh, ne lažući ni najmanje.
- Ma je l’ bogati! Što se babi htilo to joj se i snilo.
- Govori ti što hoćeš, ali ja ti velim da je sve je samo stvar dogovora.
- Ma nemoj mi reći! Ja da se s tobom dogovaram? Idi, žutokljunče, još ti materino mlijeko miriše iz usta - odrusi mi oštro, te gospođa Štefica svrnu pogled na našu stranu.
- Ne reci dvaput - poučih je. - Kao što ti nećeš sada, moglo bi dogoditi se da ja ne ushtjednem drugom zgodom. Pa što ćeš onda?
- Što te briga što ću, bez njeg’ ostat’ neću - ispali rimovano.
Jest, da. Bilo je išlo dotle “kao što je na gore navedeni način citirano”, štono rekla bi kolegica Maca. Pa je tu bilo stalo iz razloga naravi potpuno tehničke. Ja nisam bio Jura Kokolek, koji takav razgovor kadar bio bi voditi tri sata nadušak ne ponavljajući se uopće. Moje zalihe bijahu iscrpile se već za desetak minuta, te jednostavno nisam znao što reći dalje. A, priznadoh već to, godilo mi je to mlaćenje prazne slame s tom priprostom Bosom, i na svaki načim htjedoh ga nastaviti. Kako? Bližnje svoje potkradajući, zato i postoje. Bez grizodušja i najmanjega pritom, ta svi oko mene krali su da je sve smrdjelo.
- Bravo, Bosa, ta ti zbilja valja, evo ti ruka! - podmetnuh gestu i repliku Druga Trkulje. - Blago tvojemu mužu, njemu pokraj tebe sigurno nije dosadno, s tobom još manje. Ljudi poput tebe rađaju se rijetko, pa onaj tko te ima doista ne bi smio tužiti se na sudbinu. Jer, ako ti takva kava jesi ne daješ volju čovjeku za život, onda stvarno ne znam tko bi mogao biti taj - nastavih krasti, po sjećanju razvezavši uobičajem Kokolekov hvalospjev za slične prigode i držeći je za zapešće.
- Ne melji gluposti i ne budi bezobrazan - istergnu svoju ruku iz moje. - Gdje ti je kultura!
- Kultura? Što?!
- Drpao bi, a prije toga predstavit’ se ne znaš, eto to.
- Uh, zbilja, oprosti! Ne zamjeri mi, zaboravio sam na to osnovno pravilo lijepog ponašanja gledajući tebe. A kad tebe čovjek gleda, ništa neobično ako i potpuno zanijemi. Ti jednostavno paraliziraš, ovako ili onako, svakoga tko nađe se u tvojoj blizini - i dalje govorio je iz mene Jura Kokolek.
- Dosta, ne blebeći i ti isto! Slušam te vaše muške fore godinama, sve me uši već bole od njih.
- Ne znam, Bosa, što i kako govore drugi - kao ogradih se -ali Antun Kunštek, pripravnik u pravnom sektoru, ne prosipa riječi u vjetar, stoji iza svake koju izreče - bezočno izlagah se, pruživši joj ruku opet.
Prihvatila ju je, dobro pripazivši da je ne bih ščepao za podlakticu.
- Može biti da si ti nešto posebno, zašto ne - ironično će Bosa. - Opet, pričaj ti, Anto moj, što hoćeš, ali ja ti sa sigurnošću mogu reći da ste svi vi muškarci iste svinje. Iz usta vam curi sâm med i mlijeko dok žensku ne povalite, a onda ’ko šljivi glupu gusket’nu bez mozga. Nisam li u pravu, a, Anto?
- Antune - ispravih je. - Nisam Bosanac da bih bio Anto ni Hercegovac ili Dalmatinac da bih zvao se Ante. A nisam bogami ni ispao iz nekoje Nušićeve komedije da bih odazivao se na ime Anta - protunačih joj.
- Kako to? Pa kažeš da si pripravnik kod onog mufljuza iz Dervente. Zar mu nisi zemljak. On ništ’ drugo niti ne radi, već samo upošljava svoje - poče tračati Šefa.
- Onda je zaposlio i tebe. I ti si, čini mi se, odnekle između Dervente i Doboja.
- E nije on, nego onaj što je bio prije, koji je opet dovuko njega. A kako si pogodio da sam odanle? - začudi se.
- Školovan sam čovjek - parafrazirah Druga Trkulju i ostadoh tajanstven.
- Dobro, nisi Bosanac, nisi Hercegovac, nisi Dalmatinac, što si onda? - pokaza znatiželju.
- Zagorac, ne da se hvalim.
- Ne zajebavaj me. Misliš da ne znam kako Zagorci govore: je vega tu ga nega ga...
- A ne, to su Međimurci. Zagorci ih po tome zovu vegačima.
- Ma, sve je to jedno te isto. Al’ ti ni po čemu ne sličiš njima.
- Nisam od takvih koje ti poznaješ. Drugačije ja sam sorte.
- Jesi, vidi se. Ti koje je poznajem svi odreda dali bi sve za cugu ne pitajući za cijenu, a ti mnogo finije stvari, i to uz popust ako već ne ide mukte - dvosnisleno će.
- U pravu si donekle - priznadoh.
Zvonjava telefona pokraj registar-blagajne prekinu to naše isprazno ljudikanje. Kad takozvana teta podignu slušalicu, posve razgovijetno moglo je čuti se kako “onaj mufljuz iz Dervente” sikće i dere se na drugom kraju linije da gdje je onaj njegov tako dugo, da jebo sliku svoju, da nije ga poslao po smrt pa da ne bi morao požuriti se, nego po kavu i cigarete, da jebo otac i te pripravnike, nikad ništa od njih, što god im kažeš napraviti, oni zabrljaju, samo čovjek zbog njih mora nervirati se...
Kava, sok i cigarete začas nađoše se na poslužavniku. Problem iskrsnu oko sendviča.
- Od čega sendvič? - nije znala gospođa Štefica.
- Pa kolegica Maca je rekla da vi znate od čega.
- Koja Maca? Ima ih dvije ili tri.
- Ono namazano strašilo s četvrtog kata - ne bez zlobe u glasu objasni joj Bosa.
- Aha - sućutno pogleda me takozvana teta.
Sunčana kugla nad Žitnjakom bila je poprimila već normalnu boju i magla gotovo razišla se kad s poslužavnikom u ruci uđoh u sobu Šefovo tajnice. Koja je upravo to jutro bila razboljela se i ostala kod kuće. Zato je mene Šef i bio poslao u kantinu. Da je pak tajnica kojim slučajem bila samo zakasnila, zamolio bih je tada da ona odnese poslužavnik u Šefov ured, a ja bih dotle šmugnuo u svoju sobu. Ovako pak nevoljko nastavio sam do vrata njegova ureda dobro znajući što me čeka.
- Pa gdje si tako dugo, kruh te jebo - dočeka me moj “direktno nadređeni u procesu rada”.
Dvojica muškaraca što sjedila su za konferencijskim stolom nagnuta nad otvorenim fasciklima pogledala su me znatiželjno kao i Bosa dolje u kantini. Je li ih na to ponukao Šefov prostonarodni izričaj ili sam to jutro sličio na nešto skrajno neobično, nisam tada mogao ustanoviti. A nije bilo ni bitno. Iz gabule valjalo mi je izvući se.
- Ispričavam se, Šefe, dugo morao sam čekati na red zbog velike stiske pred šankom. Osim toga i Drug Trkulja prilično me je zadržao.
Divanjenje s Bosom, razumljivo, prešutjeh.
- ’Ko te zadržao?
- Drug Trkulja - ponovih glasnije.
- Što je htio taj idiot od tebe?
- Da bih se kao omladinac morao angažirati oko proslave Dana mladosti - rekoh poluistinu.
- Svašta, bogati! - zavrti se Šef u naslonjaču velikome kao kraljevsko prijestolje. - Nego, gdje je druga vrećica šećera za moju kavu? Pa rekao sam ti da za mene bude slađa.
Tko bi nakon svega sjetio se da je on to bio rekao.
- Zaboravio sam, Šefe, da ste mi to rekli - priznadoh.
- Normalna stvar da jesi kad si smotan k’o kamionska sajla - prosudi me i pogleda mračno. - I takav koji ni kavu ne zna donijeti zastupat će mi danas-sutra radnu organizaciju na sudu. Mo’š si mislit’ koliko će sporova dobit’ - okrenu se prema onoj dvojici i pokaza na mene nesposobnjakovića moralno srozanoga u očima njegovim.
Da sam usudio se, jednim krošeom bio bih ga svrgnuo s onoga njegova trona od lažne kože. Bio bih to i učinio i da mi je to jutro bila iscijedila se druga kap zelene srdžbe. Spriječila je to Providnost u obličju onih neznanaca.
- Ne mora ti biti, Šefe, nije svatko za sve - javio se jedan od njih. - Kolega je, koliko čujem, pravnik i u svojoj struci može biti izvrstan, bez obzira na to što se sad u ulozi sekretarice nije baš snašao. Osim toga nekako je prirodnije da sekretarice budu žene, ne? - namignu mi u znak potpore.
- Naravno da je prirodnije; njih možeš okrenuti kad ti mrak padne na oči ili kad ti dragi Bog, kojega u socijalizmu nema, nakon tridesetog gemišta oduzme pamet i šire, ho-ho-ho! - zagrohota drugi, očito neka teška muška svinja.
- I ja, Šefe, mislim da nemam nikakvih predispozicija za sekretaricu - iskoristih atmosferu što je stvoriše neznanci.
- Imat ćeš ti predispozicijâ i za kramp i za lopatu kad te najurim iz firme - razuvjeri me. - Hajd’ bjež’ sad, da te moje oči danas više ne vide - dobrostivo otpusti me.
Nikad više “mufljuzu iz Dervente” na pade na pamet slati me u kantinu. Njega s vrata skinuh si prilično lako. Mnogo teže bilo je otresti se Druga Trkulje i njegove zamisli “a u cilju osvježenja partijskih redova”. Uz pomoć Božju, Bosinu i Kokolekovu prebrodih i tu oluju, iako je za to bilo potrebno i umijeća i drskosti podjednako. A kako je to teklo, doznat će svatko tko ustraje u čitanju ovoga štiva do kraja njegova.
(2. poglavlje slijedi u idućem postu)
Post je objavljen 29.02.2008. u 13:17 sati.