Jutarnjom sam gozbom večeras počastio artrofirano tijelo prijatelja u nevolji. Zamoljen sam da odzvonim svakih 12 sati na umirućem satu kojega su mi dali da popravim svojim gipkim pokretima. Njegujući njegove olinjale mišiće radnja mi je bila zamagljena te sam zaboravio na svoje dužnosti. Mjerio sam vrijeme točno no nisam ga javno obznanjivao jer bijah zaoukupljen pripremom blagonamjerne hrane poznatoj osobi kojoj je ona bila namijenjena i potrebna, jer sam ja bio zadužen za to.
Ljudi me očerupaše, tijelo mi osakatiše, nevolju moju ne shvatiše, prijatelja zanemariše ,svu mi gozbu prosuše.
Našao sam se odjednom iz tmine još uvijek blago smislen u svojemu postojanju no sasvim gol i na nekakvom mjestu koje je zaudaralo mirisom bespuća. Osvrnuo sam se oko sebe samo da bih shvatio da je bespuće zauvijek bilo oko mene te da ga tek sada osjetim. Shvatio sam da se nisam osvrnuo i okrenuo sam se oko sebe još jednom da vidim gdje se nalazim. Bio sam na nekakvom mjestu prepunom praznoga prostora koji je bio prožet sasvim nebitnim stvarima. Prijatelj je bio pored mene, artrofiranoga tijela, miran i tih, gol kao i ja. Dotaknuo sam njegovo mlohavo tijelo.
Našao sam se odjednom iz tmine još uvijek blago smislen u svojemu postojanju no sasvim gol bespomoćno ležeći na nekakvom mjestu koje je zaudaralo mirisom bespuća.
Nekada sam bio čovjek a sada sam štetočina, no lijepo je biti parazit!
Post je objavljen 28.02.2008. u 22:46 sati.