Ponekad pokušam zamisliti svetoga Franju koji je sav izvan sebe, plačući znao lutati asiškim ulicama i vikati - "Ljubav nije ljubljena, Ljubav nije ljubljena!"
Koliko ga je sigurno jako boljelo kada je, promatrajući svijet, zapažao koliki žive bez istinskoga smisla života. Koliki sreću traže u prolaznim stvarima, žive u zabludama, na ljubav odgovaraju zlom. Koliki ne prepoznaju i ne traže Krista.
Ne mogu ni zamisliti kolikim je žarom, kolikom ljubavlju bio prožet Franjo u tim trenucima spoznaje Božje ljubavi.
" Ljubav nije ljubljena! ", mogu pretpostaviti kolike je samo reakcije taj uzvik izazivao u ono vrijeme. Vjerojatno kod nekih poruge, ismijavanje, kod onih drugih spoznanje da je Bog ljubav, a ni u ovo naše vrijeme ne bi trebao nikog ostaviti ravnodušnim.
I baš mi je super taj naš sveti Franjo. Pokazao nam je da ljubav može biti ljubljena. Da uvijek postoji orginalan način svjedočenja vjere u Krista.
Da možemo otkrivati svu ljepotu Božje blizine i u trenucima kada nam i nije lako živjeti, da nam Bog daruje radost i u patnji.
Kako bi se samo poput Franje voljela naći u tom milosnom času i shvatiti taj njegov uzvik! Kako bi voljela kada bi svi mi bili vođeni tom ljubavlju koja čini da volimo jedni druge i Boga. Kada bi si slobodno dozvolili rizik da manje volimo sami sebe i brinemo se samo o sebi.
Jer tada nam sigurno neće biti toliki problem podnijeti bližnjega, saslušati dosadnoga ili pomoći siromaha.
I ja se nadam i molim da bar koji put na skroman način postignem da Ljubav bude makar mrvicu više ljubljena...
Post je objavljen 28.02.2008. u 22:04 sati.