Dok stojiš na kiš,
i dok ti kapi kiše ispiru rane,
treseš se od bijesa...
I pitaš se čemu sve to,
zašto je nevino biće moralo stradati radi tvoje mržnje,
vijećne mržnje prema ovome svijetu,
ljudima,
događajima...
Pokušavaš pobijeći
no nešto te sprijećava.
Naglo staneš
i osjetiš naglu bol,
i dok ti se suze preljevaju preko snažnih prsa
jedino o čemu možeš razmišljati je tvoj zločin,
osoba,
živo biće,
je stradalo.
Da možeš vratio bi vrijeme,
no ne možeš.
I kiša je prestala padati,
i tvoje suze se vide
no ti bježiš u vjećnu tamu.
Tamo kriješ svoj bijes i tugu.
Žliš vjerovati u bolje sutra
no shvaćaš da ti nema spasa.
Post je objavljen 28.02.2008. u 21:44 sati.