Marketing
...uzela bi opet ono od ljeta...
nastavak onog...rekla sam za gaya .....znaci gay mi je onako tipčina
koja će po mom mišljenju bit tamo neki onako fizičar žešći u nekom labosu, s znate onim bjelim što se stavi oko glave, i ima ko staklo za stavit preko jednog oka....u biti tamo neki spaljeni koji prati te atome, električne naboja....ma šta ja znam kad mi je fizika baš "JAČA" strana...ni nazive ne znam ...u biti....tu je fićica koji mi je onako "yea baby" bas je slatki covjek....ima šarmantan smajl ako niš drugo...ne ne...šalim se....njega bi zatukla tamo u neku kompaniju microsoft ili neš...ne znam zašto ali onako ga mogu razvrstat na pistu...onako ko manekena...one okice,smile, hod...vjetar u kosi....ima nešto...možda samo ja to mislim ali nešto ima....
...
sad ovako....ne mogu pisat dalje za potencijale jer se jako loše osjećam ....jako jako....pred dva dana zbedirala me je jedna stvar koja sigurno puno njima nebi predstavljala velik problem ali meni je....ja sam visoka(1.80)
i uvijek kad se samo sjetim da sam visoka rastužim se odmah....mislim,to je nešto šta ne mogu na žalost mjenjat i s tim ću morat cijeli život živjet i koliko god to izgledalo ne toliko loše,mene to ubija u pojam....samo ako slucajno skužim da narastem 4-5 milimetra
odmah mi svijet propadne jer uvijek ko klinka uživala sam i nosila već s tri /četri godine mamine čizme i cipele s takom od minimalno 7 cm....to mi je bio najveći gušt...i jedva sam čekala da malo odrastem tj. da imam 17/18 god i da onda stalno furam čizme sa takom od 10 cm, baš to mi je bila jedna od najvećih želja....i na kraju ispalo je sve tako da sam ja uzasno narasla i sad je neshvatljivo da stvaim bilo koje cipele ili čizme sa petom jer onda bi se osjećala normalno još više a to bi me još nadodatno ubilo...joj šta bi dala da sam bar 1.70 visoka i da se osjećam lijepo ko svaki normalan čovjek....a da moram birat bit mala sa 1.55 ili 1.80 odma bi birala bit manja i onda bi se toliko zguštirala sa tim jebenim čizmama i cipelama na tak da bi ja milslim vec svima isla debelo na zivce....ali dobro takva sam kakva sam i tu apsolutno niš ne morem mjenjat...tako da iako se još nisam pomirila s tim morat ću....bar moram izbjegavat trgovine s cipelama ..onim predivnim....visokim....divnim...kad mi bratova cura koja ima 500 pari cipela i štikla i čizma s takom od 10-15 cm ...kad mi se dođe pokazat u tim cipelicama i tuda prolazi i masovno uživa u njima(visoka je 1.63) meni dođe da je razbijem na licu mjesta i da joj zagnjurim glavom u prvi zid 
kjoji mi se nađe na tiru.....
tako da dragi ljudi budite sretni ako ste niski....budite sreeeeeeeeeeeetni!!!!ja bi bila.......
onda druga stvar....naslov...svi ce pomislit na jednu stvar da se to odnosi u biti to zna samo jedna osoba šta je ...bilo....lose je...ne bi opet...ali tako dobro dođe kad te nešto izjebe do te mjere da nemaš snage više apolutno niš napravit....nemaš volje...ni želje...kad sve ulažeš u jednu stvar i kad te samo to razveseljava...i kad se samo pomišlju na to možeš totalno oraspoložit...kad ti se to jedino dragocijeno izgubi...svijesno ili nesvijesno..nenamjerno ...tvojom ili tuđom krivlju...kad se to ima mogučnosti izgubit...nestat....mislim da gubljenjem takvog bogatstva ostaneš u pravom smislu siromašan...bolesno siromašan...jer kako je kazao jedan pametan covjek " ...nikad nisam bio siromašan...bio sam bez novca, što je prolazno stanje, a biti siromašan je stanje duha..."...šta ja za sebe ne mogu reći, jer itakako u posljednjih dva mjeseca sam se osjećala taaaaako siromašno...tako prazno bez jednog jedinog bogatstva, koje sam skužila da mi je bogatsvo tek kad sam to izgubila....nepopravljivo sam bolesna romanticarka pa ce to izgledat malo čudno i prepreproduhovljeno ali bit je u tome da to sta zelim je opet ono sta nebi trebala zeljeti...a sluzi samo da mi pomogne sad kad se ne osjecam ni najmanje dobro(tu me muče te glupe dvostruke negacije koje ima hrv jezik pa mi izgledaq ko da pisem obrnuto od onog sta zelim rec)......može u biti bilo šta....samo da pomogne i da zaboravim...da promjeni...možda ljudima oko mene ovo izgleda ko da je samo jedna od mojih mnogobrojnih faza koje ce brzo proć...ali ja znam da nije i koliko god mislili da nije niš ozbiljno,varaju se...jer opet sam spremna sve napravit...jer nemam vise sta izgubit....
***nisu to nikakve suicidalne misli ni nikakva depra...predosjećaj je kriv(a meni predosjećaji gotovo nikad ne griješe)***
ljudi moji...
volite se, jer niš nije komplicirano...sve je jako jednostavno
...mi smo ti koji samo tražimo probleme...a ja ta koja je nabasala na goooomilu njih odjedanput....
btw.ako sve bude išlo dobro...28.3. bit će dan kad će mi se ostvarit želja koju sam zaželjela prvi put prije gotov
Post je objavljen 28.02.2008. u 18:21 sati.