...evo mene...šta reći osim sranja se događaju...alkoholičarko,imaš pravo jednostavno bi ga trebala prekrižiti zauvijek,al ne mogu...u zadnjih par dana se sve nekako izokrenulo...neka mala se zaljepila za njega i sad svaki dan idu zajedno na piće i jedan dio puta kući...ali ja tu ne mogu ništa...nek ide gde mu je mesto,pravo u pakao...mi smo si kao sad stvarno frendovi ili tako nešt...ma nemam pojma..nije više ni bitno..ne želim da se cijel moj svijet okreće samo oko njega iako je sad tako...ja to jednostavno više ne mogu,preteško je i čini mi se kao da ću poludjeti onako skroz..i ne želim sad pisati kako je sve ostalo u mom životu u redu,iako baš i nije,al to mogu izdržat,i kome se više ne čitaju moje nebuloze samo o njemu,ne mora ni čitati...ima onih ljudi koji će pročitat i kojima je stalo,al ja ovo pišem samo zbog sebe...danas je trebao doći kod mene,sve smo se jučer dogovorili,zapravo i ne baš,jer je on skužio da ja pravim neki party na kojem će biti još ljudi..uglavnom...danas mi kaže da ko fol ima trening i ne može doć..pa ono,čovječe,mogo si samo jednostavno reći da to ne želiš i shvatila bi...kak e kuži da mi može reći iskreno u facu da to među nama neće ići više i ok,al ne,on meni priča jedno,a drugima okolo sasvim drugu priču..i pitam se tko tu onda laže...još ona njegova bivša si na ruci napisala njihove inicijale i on mi budala onak kaže vidiš netko te pokušava nadmašit,ja u sebi mislim koja budaletina...toliko se trudi u zadnje vrijeme pričati samnom,sve mi govori,a ja samo odmahnem glavom i praim se da ga nisam čula..ne zanimaju me njegove dogodovštine s drugima,poludim na to...stvarno to više ne mogu i ne želim slušat...ali ipak još uvijek se samo molim za njega,za nas...da on bude sretan...opet zapostavljam sebe i sve pretrpim i prešutim,a ne mogu...nitko ne shvača...već mi je glupo samoj sebi govorit da ga volim,stalno to ponavljati,ali to jedino još istina..ma previše je tog i jednostavno ne znam sve napisati,ne znam sve pretvoriti u riječi,a u tome sam prije bila najbolja...više ni ne pišem one svoje pjesmice,nemaju mi smisla..ad ih poslije pročitam samo mi je još gore...suze svakog dana krenu same od sebe i samo molim Boga da izdržim do kuće,da se zatvorim u svoju sobu i da me cijel svijet pusti na miru...želim biti neko sretno dijete...bar na trenutak,želim samo nas,ništa drugo nije važno...sad stvarno nemam snage više pisati,ne da mi se...Jano,Tina=najveće puse i hvala što ste uvijek uz mene...ja ne bi mogla bez vas...ma zapravo,kome lažem,više nikako ne mogu...
...ova pjesma je u potpunosti napisana za mene...samo ja i moje suze...ali nikad me neće vidjeti da plačem,nikada...nikada...
Post je objavljen 27.02.2008. u 20:56 sati.