Marketing
NE GUBITI VJERU ... u čovjeka
MALO O OVOM BLOGU:
Pomislite li, ko i neki moji učenici, ''kako vam se da pisat onoliko na blogu –kad nema komentara!''
Pomislite li kako to da ne izgubim vjeru u ovu stranicu i u ljude za koje sam (iskreno rečeno) mislila da će ostavljati trag u komentarima (misleći pri tom prvenstveno na neke vjeroučitelje tj. vjeroučiteljice...)
To je stoga što svrha ovog bloga nije sakupljanje komentara...
To je stoga što svrha ovog bloga nije kao i svrha većine blogova – raspravljanje o nečem.
A što je svrha? Pa mislim da je napisana u boxu sa strane... a i sam naslov bloga kazuje...
Ko želi imati oči vjere, taj će razumjeti, a tko ne... možda će jednom razumjeti...
Puno je rasprava, a malo vjere.
Čemu još jedan blog za rasprave?
Komu se raspravlja taj nek nađe stranicu za rasprave.
Možete mi navoditi razloge za rasprave, ali ono što sigurno znam jest – da nemam ni vrimena a (mislim) ni dara za rasprave. I hvala Bogu da je tako.
A ono što ostavim na blogu je ponuđeno onima kojima je ta riječ potrebna.
Prošlo ljeto je jedna bivša učenica pisala mail i kaže p.s. blog vam i nije nešto! A predložila mi je i neki moderan dizajn bloga...
Što sam joj odogvorila... ukratko nekako ono što pišem i vama sada...
Nekad pišem post misleći samo na jednu osobu i dosta mi je da znam da je ta osoba to pročitala, pa idem dalje. S komentarom ili bez. Pa onda pišem post za drugu osobu i znam da je pročitala, pa idem dalje… Pa za treću… pa za prvu i treću… pa za… neke druge pojedince, a u isto vrijeme za sve one koji se prepoznaju. Možda pronađu štagod za sebe.
I to je dovoljno.
A ako pišem i samo radi jedne osobe – vrijedi.
Ako ovo pusto piskaranje samo jednom pomogne – zar ne vrijedi?
A budući da pišem poprilično brzo (zahvaljujući srednjoj ekonomskoj) onda mi nije problem u kratkom vrimenu nanizat puuuuuuuno riči.
I opet ću – ako to nekom može pomoći – zašto ne pisati?
Da odustanem… osjećala bi se pomalo krivom jer ne radim ono što mogu…
Stoga, ne odustajem.
A o čemu danas pisat?
Vratit ću se na onu poruku ''iz potoka''… što sam je jučer dobila…
Zaustavljam se na naslovu poruke:
NEMOJMO GUBITI VJERU U ČOVJEKA!
Str. 24.
23. Ali, mi se svećenici danas osjetimo više puta osamljeni u našem naviještanju riječi Božje i našem dijeljenju Božje ljubavi i pravde, kao što se je osjetio prorok Izaija, kad je uskliknuo:
''Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno?'' (Iz 53,1).
Ljudi danas osobito u gradovima, kao da često prolaze mimo nas i kao da ne trebaju ni nas ni ljubavi ni pravde Božje, koje mi naviještamo i dijelimo.
Učini nam se koji put da ljudi žele uspostaviti čitav jedan poredak, u kojem će zaboraviti, da bog, njegov zakon i njegova ljubav uopće postoje.
Braćo i sestre! Nemojmo gubiti vjeru i nadu u čovjeka!
Čovjek nije samo ono što pojede i popije i što stavi u svoj džep.
Čovjek neodoljivo teži i za višim osobnim i društvenim idealima,
teži za ostvarenjem svoje duhovne veličine u spoznaji i ostvarenju istine, pravde, dobrote i ljepote, i ona je kadar za te ideale žrtvovati i svoj materijalni život.
Gledajmo u čovjeku ne samo ono što ne valja,
nego budimo optimisti, pa gledajmo u čovjeku i njegove dobre strane, njegove težnje prema neizmjernosti.
Mi se nadamo da će čovjeka te njegove težnje dovesti do spoznaje,
da je izvor i cilj svih tih težnja BOG.
Taj će proces u današnjem društvu biti možda vrlo težak, a možda i spor, al će biti neminovan.
O tome smo uvjereni, iako će do toga vremena pravi vjernici morati mnogo pretrpjeti, morati se s Kristom i na kri
Post je objavljen 23.12.2007. u 20:02 sati.