Jako je malo ljudi, prijatelja, poznanika, pred kojima mogu biti kakva zaista jesam.
Mrzim okrutnu činjenicu da ponekad moraš prikrivati svoje osjećaje, misli, stavove.
Mrzim ljubavne igrice tipa "vruče-hladno" iako sam ih sve usavršila.
Prije nekog vremena imala sam par prijateljica. Bile smo nerazdvojna ekipa.
Pred njima sam bila onakva kakva jesam. Govorila sam im sve, što mi smeta, što volim, što ne volim.
Prigovarala sam im kad bi napravile nešto što ja nisam odobravala ili što nije bilo prihvatljivo širem krugu ljudi.
Prigovarala sam im iako sam znala da nisam ni ja savršena osoba, te da i ja iekako griješim.
Mislim da Vam je jasno da sam im time željela samo najbolje.
Ali one nisu bile takve prema meni. Sve što im se nije sviđalo govorile su mi iza leđa, da bi mi prilikom jednog incidenta sve to sasule u lice.
Mrzim što ne smijem izraziti svoje mišljenje da se netko ne naljuti na mene, iako su moja mišljenja sasvim normalna i prihvatljiva većem dijelu populacije.
Mrzim što moram glumiti da je sve savršeno čak i kada nije, samo da bih imala prijatelje, koji na kraju krajeva to nisu.
Nije da nemam prijatelja, imam ih. Ali mi je u svakom slučaju teško pao rastanak s najboljim prijateljicama još iz osnovne škole.
Nedavno sam pomislila da sam našla dečka pred kojim mogu biti kakva jesam. Naravno to je bila zabluda, jer što si ti gori prema njima, to su oni bolji prema tebi. I obrnuto.
Tako je malo ljudi kojima mogu vjerovati, tako je malo ljudi koje osjećam dovoljno bliskima da ih mogu nazvati prijateljima.
Na kraju ti je uvijek ipak najodanija - obitelj.
Možda je ovaj post malkice pesimističan, ja inaće nisam takva. Izrazito sam vesela i hiperaktivna osoba. Ali negdje moram izbaciti nervozu, zar ne?