Čitam večeras izvještaje koje su poslali Pravobraniteljici i inima, nakon našeg prvog prigovora...
Pa tako, za početak neka to bude izvješće učiteljice koja je sjedila u učionici sa ročnikom na civilnom odsluženju vojnog roka ... dok je Marija bila zatvorena u prostoriji za opuštanje ...
Što nam učiteljica kaže o našem prigovoru?
Šk.god. 2005/06. radila sam u Centru za autizam Zagreb, Podružnici u Splitu kao voditelj III odgojno-obrazovne skupine u koju su pored djevojčice Marije uključeni još troje polaznika ( S.V. 1994., A.T 1995., i B.T. 1996. )
Dječak S.V. 1994. je dječak za kojega sam napisala da je stajao ispred ulaznih vrata ( u popodnevnoj smjeni ) sa ključem u rukama čekajući majku ...
Nadalje sama voditeljica grupe dalje navodi ..
- Istina je da je Mariji prilkom dolaska u ustanovu vrata otključavao naš odrasli učenik, što smatramo izrazitim napretkom u njegovoj samostalnosti i socijalizaciji. Zapravo se radi o tome da je dječak u to vrijeme odlazio iz ustanove i reagirao na zvuk zvona u nadi da su to njegovi roditelji .Ali isto tako moram naglasiti da je dječakovo otključavanje vrata bilo uz stalni nadzor i dopuštenje odgajatelja. Svi djelatnici su upoznati s činjenicom da dječaka veseli biti od pomoći prilikom otključavanja vrata. Da su roditelji Marijie bilo kada upitali bilo kojeg djelatnika o tome dobili bi sličan odgovor u smislu dječakove samostalnosti i socijalizacije.
Dječak S.V. 1994. nikako nije odrasli polaznik jer tada je imao 11 tj.12 godina. Dječak je stajao na vratima u vrijeme kad smo mi dolazili po Mariju da ide kući ...
Još jedna ne istina je i to da je S.V. bio uz nadzor u to vrijeme na ulaznim vratima ... Istina jest da je jedan odrasli polaznik otključavao uz nadzor - ali ne i dečko S.V. Pošto učiteljica ne može biti u isto vrijeme na dva mjesta (učionica i ulazna vrata) ako je kako tvrdi bila sa dječakom S.V. tko je bio sa ostatkom grupe? Uostalom - zašto se u odjeljenju nalazi 4. djece ako je zakonom određena grupa od 3. ? Bar djelatnika ima dovoljno. Točno je i iz evidencije da je Marija puuuuno izostajala - ali je isto tako točno i to da nas apsolutno nitko nikada nije upitao ni gdje je dijete ni zašto ne dolazi....a nije dolazila jer joj učiteljica uredno nije znala gdje joj je učenik.
Pa dalje navodi ...
Za Mariju sam kao i za ostale učenike u skupini izradila individualne planove i programe rada i izrađivala radne materijale i tjedne pripreme. Iz evidencije dolazaka učenika vidljivo je da je Marija u Podružnici bila 9 radnih dana u I. polugodištu i 20 radnih dana tijekom II. polugodišta i to u skraćenom radnom vremenu od oko 2 sata dnevno.
U više navrata sam upozoravala roditelje da bi Marija trebala biti redovitija kako bi se sa njom moglo sustavno i strukturirano, provoditi planirani odgojno - obrazovni i rehabilitacijski sadržaj. Mišljenja sam da roditelji, unatoč mojim nastojanjima kao i nastojanjima ostalih djelatnika da im objasnimo važnost redovitosti pohađanja ustanove i važnost strukture dnevnog plana u radu s djecom s autizmom, nisu bili kooperativni i spremni na redovito dovođenje Marije na predviđene odgojno - obrazovne i rehabilitacijske sadržaje pa su i očekivani rezultati izostali
Apsolutno nijednom nas nitko nikada za sve godine koje se Marija vodila kao polaznik navedene ustanove nije upozoravao ni opominjao, a kamoli nazvao na telefon ( navodno da nisu imali broj ) da bi nas upitao ... Gdje je dijete, zašto ne dolazi ili ... ako je već tako, zašto nas se nije prijavilo na socijalno?
Na početku šk. god. ja i navedena učiteljica razgovaramo o Marijinim dolascima ... Neka bude dva sata poslijepodne, ali neka se tada sa malom radi ... Ma reče ona meni - DOBRO, ne reče nemojte, nije uredu i bla,bla,bla ...
Je li im za to vrijeme od države stizao novac za Marijino školovanje? Je su li stizale plaće za rad sa djetetom koje nije išlo u školu - a nikoga nije ni bilo briga jeli došlo?
Da ne zaboravim napisati kako smo sa njima u njihovom aranžmanu ( nekoliko sati klizanja za autističnu djecu i roditelje) ja i Marija išle na klizanje ... pa sam pala i udarila glavu te završila na hitnoj. I još mi teta iz likovnog govorila - Vidi ti naše MARIJE KAKO ONA KLIŽE...
Mislite da je netko nazvao i upitao
- Kako je mama i jeli sve uredu ?
Djelatnici vrtića " Dva prijatelja " su me odmah obišli na hitnoj i ponudili pomoć ... a liječnica i ljudi sa klizališta su me nazvali na kućni broj. Iz centra - nitko ništa. Pa kad im se reklo - ajme, nismo znali ... je, je - moš mislit.
Najbolje mi je bilo kad sam navedenu učiteljicu upitala da mi pokaže Teeach program koji je kaže radila sa Marijom prije nego je dijete "samo" otišlo u sobu za opuštanje i leglo plakat ... Ženska potegne ladicu da mi ga pokaže, a ladica prazna.
-A odnila ga je kolegica...
Koja kolegica kad nema nigdje nikoga?
U isto to vrijeme Ivan je redovito polazio vrtić " Dva prijatelja ". Apsolutno nikada nismo imali nikakvih primjedbi ili smo došli ikada u bilo kakav sukob sa bilo kojim djelatnikom navedenog vrtića ... dapače!
Uz to napisala je da je napravila individualni plan i program za Mariju - koji Agencija za nadzor među svim Marijinim papirima uz najbolju volju nije pronašla.
I onda dalje piše ...
Za vrijeme svog boravka u Podružnici Marija je sama tražila odlazak na računalo u susjednoj sobi do naše učionice, što joj je i omogućeno, budući je često bila samovoljna,nezainteresirana za rad na ponuđenim sadržajima te sam rad na računalu smatrala primjerenim za takve trenutke. Marija nije bila zaključavana, ponekad nije mogla biti pod mojom paskom jer sam zadužena i za druge učenike ali je uvijek bila pod nadzorom odgajatelja kojega u našoj svakodnevnoj praksi koristimo za slične situacije.
Učiteljica ne zna animirati dijete ... i ne zna što je autizam. Dijete sa autizmom nije samovoljno i nezainteresirano ... Rad na računalu u Podružnici koja okuplja vrhunski tim nije i ne može biti primjeren rad .
To mogu ja - laik - ponuditi svom djetetu.
Marija je zaključavana kad je bila u druge učiteljice tj. prethodnih godina i to vjerojatno zato jer je tada i bježala iz Centra nekoliko puta. Ovoj učiteljici nismo ni dali prigodu da joj dijete pobjegne ili da nestane ...
Zato dijete nije ni dolazilo... jer i ono malo puta što je došla - nije se znalo gdje je i šta radi.
Ključ nije bio van dohvata manje djece ... jer opet ću ponoviti - dječak S.V. 1994 u to vrijeme 11 godišnjak je otvarao vrata i meni i suprugu, a odrasle osobe nije bilo u blizini.
Što se tiče mirisa duhanskog dima, izjavljujem da ja nisam pušač, a i da mi je poznato da je u ustanovi zabranjeno pušenje kao i da nisam vidjela nikoga od djelatnika da puši unutar prostora ustanove, pa čak ni u dvorištu kada smo bili u dvorištu sa djecom, kao i da nisam čula od treće osobe u podružnici da se to dogodilo ..
Tko je god barem jednom došao u to vrijeme u centar našao je kuhinju zapušenu ... Dakle ... notorna laž. Sam dr. Papić ( isti onaj koji mi je djetetove dokumente zaboravio u ladici tri mjeseca) mi je rekao da ih je on uhvatio više puta kako puše upravo u kuhinji i da stalno nekog vraga sastanče ... Pa nam reko čovjek da će popričat sa svojim nadređenim i onda nas je nazvao i rekao da ne može ništa napravit po pitanju pušenja i sastančenja jer mu šef, zamislite, brani? Danas čovjek ima drugu spiku. Al neka ...
I sad ono bitno - meka soba ...
- Tijekom II. polugodišta opremili smo i tzv. Meku sobu koja služi za izolaciju djeteta pri nastupu bijesa i koja je opremljena mekom izolacijom zida i poda i u kojoj je smješten vodeni krevet. Koliko mi je poznato, do sada je ta soba služila za opuštanje djece jer su mnogi željeli ležati na vodenom krevetu i slušati glazbu. Glazba se pušta iz hodnika a u sobi je prigušena rasvjeta. Vrata sobe se ne zaključavaju jer to do sada nije bilo potrebno. Naglašavam da se u njoj djeca opuštaju. Na krevetu nema posteljine već samo jastuk i deka ( u slučaju želje za utopljavanjem) jer se navlaka vodenog kreveta skida pomoću patentnog zatvarača i pere ( prema potrebi ). U dane kada je Marija koristila meku sobu bila je izrazito razdražljiva i plačljiva. Kako nije podnosila prisutnost druge djece sama je odlazila u meku sobu a uz otvorena vrata sobe i učionice koju sam koristila Marija je bila pod stalnim nadzorom. U više navrata sam joj pokušavala pristupiti u takvim situacijama na što se Marija još više povlačila i plakala. U razgovoru sa roditeljima nisam mogla dokučiti prave razloge Marijine plačljivosti i razdražljivosti kada bi je doveli u ustanovu. Mišljenja sam da roditelji nisu bili dovoljno susretljivi i iskreni u pružanju informacija iako razumijem njihovu ogorčenost zbog Marijinih poteškoća. Zajedničkim nastojanjima svih djelatnika ustanove nastojali smo pomoći Mariji da se osjeća sretna i zadovoljna u našoj ustanovi, ali očekivani rezultati su izostajali kako je Marija sve rjeđe dolazila u našu ustanovu. Ni meni kao djelatniku nije bilo lako promatrati i pokušavati raditi s djetetom koje je iz dana u dan bilo sve nesretnije.
U razgovoru sa roditeljima nisam mogla dokučiti prave razloge Marijine plačljivosti i razdražljivosti kada bi je doveli u ustanovu. Mišljenja sam da roditelji nisu bili dovoljno susretljivi i iskreni u pružanju informacija iako razumijem njihovu ogorčenost zbog Marijinih poteškoća.
Kojem razgovoru? Kakva ogorčenost?
Majka je odmah dokučila prave razloge Marijine razdražljivosti ... jer ako dijete moram teglit da ide tamo - onda nešto nije uredu sa Centrom, a ne sa Marijom!
Ja sam dijete zatekla u zatvorenoj sobi ugašenog svjetla, pokrivenog preko glave sa dekom na uriniranom krevetu sa jastukom bez navlake.
Dijete je bilo izuvenih cipela i uplakano. Nikakva muzika nije svirala .
Onaj moment kad sam je otkrila i kad je shvatila da je majka došla - mala je došla sebi ...
U učionici nije bilo više niti jedno jedino dijete - a ja sam stigla pola sata ranije po malu. Učiteljica je sjedila i tu je bio ročnik. Zašto tog momka nitko nikada nije pozvao na razgovor? Zar ga ja i suprug trebamo tražiti?
I onda se čude - zašto Marija nije dolazila u Centar?
PS. i skontajte se više sa satima kad je dijete bilo u školi, zašto nije dolazilo jer sve ovo kako vidimo nije prošlost i nije, niti će biti samo problem Marijine obitelji.