Ograda. Stajala sam pred njom želeći je dodirnuti, bojeći se da i ta ograda nije samo iluzija stvarnosti. Bila je jedino što sam vidjela u turobnoj maglenoj pustinji, jer oko mene nije postojalo više ništa, a sva moja snaga, svaki osjećaj bio je u njoj. Nekad je bila biće, naše duše zajedno su nastale u davnim vremenima. Gledala sam u jedino što sam mogla vidjeti, crne šipke, nejasne ornamente. Na površini osjetila sam još neznatne tragove ljudskosti koja je nestajala u nečemu. Stvorena zlom, namjenjena da stvori ništavilo. Ostala sam posljednja i čekala da me preuzme, čekala da moje tijelo padne na trulinom prekriveno tlo, na ostatke nečega što je nekad poput mene ovdje stajalo. Bila sam borac, ali sada se nisam znala boriti, protiv koga, protiv željeza nepoznatog stvoritelja. Davno, jedan san uzrokovao je svršetak. Zamišljala sam kraj u vatri, boli, kricima. Tiho je, spokojno. Tijela padaju i trule. Pogledala sam tamo gdje je nekad bilo nebo, šiljci su stršili negdje visoko. Hoću li ikada otkriti njenu tajnu, tajnu uništenja? Smrdjelo je, po truležu, ustajalosti, pokvarenosti. Napokon...padam u lokvu mutne vode, dovoljno bistre da primjetim odraz...i ugledam stvoritelja zla...
Jedan tekst nastao u potrebi da nešto pišem i oslobodim se ...
Post je objavljen 26.02.2008. u 22:21 sati.