Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/lanalossy

Marketing

Kako li se tek ljudi ponašaju prema životinjama koje nisu njihovi ljubimci

Image and video hosting by TinyPic

Recimo da netko kupi trogodišnju djevojčicu kako bi mu služila kao ukras

Recimo da netko kupi trogodišnju djevojčicu kako bi mu služila kao ukras. Štoviše, da je drži u krletci i kljuka hormonima koji blokiraju receptore hormona rasta. Da se ne bi morala kupiti veća kletka, a i da ostane onako mala, slatka. Pa čak i da joj, u strahu od mladunaca, podveže jajnike kako bi je sterilizirao.
Međutim, kad curica dobije gripu i pojavi se, eventualno, mogućnost zaraze, brižni vlasnici je odvedu na Veterinarski fakultet a doktor za životinje joj zabije injekciju benzina u srce. Djeluje pomalo šokantno, zar ne? Onoga momenta kad protagoniste ljubavi kakvu gajimo prema životinjama prikažemo kao ljude, stvar se drastično mijenja, a spomenuta ljubav prilično relativizira. Slično je učinio Jonathan Swift pišući o djeci koju su u Londonu, navodno, koristili kao kulinarske specijalitete i posebno uzgajajli za tu svrhu. Time je stvorio jedan od najšokantnijih primjera groteske u povijesti književnosti. Naravno, ne s namjerom da samo šokira, nego da postavi neka ozbiljna i dalekosežna pitanja.
Opisani primjer upravo je ono što ljudi nerijetko rade svojim kućnim ljubimcima, pa se s užasom moramo zapitati što rade sa životinjama koje im nisu ljubimci. Budući da ne zavirujemo svakodnevno u klaonice i živodernice, štoviše, čak se i brižno sklanjamo da ne vidimo takve prizore, svakodnevne patnje i umiranje životinja koje imaju nesreću da nas hrane ili da nam se sviđaju, dopire do naših ušiju i očiju samo u iznimnim slučajevima. Kao što su, primjerice, bili stravični prizori masovnoga spaljivanja kravljih strvina zbog straha od zaraze BSE-om.
O tim stvarima, ili tako nekako, mislio sam pročitavši u novinama da vlasnici u Splitu, Zadru, Dubrovniku i Crikvenici masovno puštaju svoje papigice iz krletki uplašeni splitskom epidemojom navodne papagajske bolesti. To što ih time praktički osuđuju na smrt manje je važno od njihova osjećaja sigurnosti. Taj slučaj svakako pred nas postavlja ozbiljna pitanja o odnosu čovjeka i njegova kućnog ljubimca. I naravno, o potrebi suvremenog čovjeka da se sprijatelji s nekim pripadnikom životinjskoga svijeta.
Jedan od razloga zbog kojih se kućni ljubimci uzgajaju i nabavljaju svakako je i određena kič projekcija sretne obitelji kakvu počesto gledamo na reklamama, a koja nije kompletna ako nema psa, mačku koja jede Whiskas, ili barem papigicu. Popularna kultura život u prisutnosti životinja često rabi kao znak sretnoga stanja. Tako i ljubav prema životinjama nerijetko postaje još jedna od shematski shvaćenih ljubavi koje popravljaju našu sliku u ogledalu, ali voljenom biću ne pribavljaju neku naročitu sreću. Osim života samoga. Ako je to sreća?
Tek kad se čovjek uistinu suoči sa životinjom u svome stanu, a ne na ekranu ili slici, postaje svjestan nekih univerzalnih životnih činjenica. Recimo smrada, dlaka, perja, neutažive želje za parenjem, skupe hrane i cjepiva, a na kraju i bolesti. Suočenje s pravom životinjom zapravo je jedno od naših suočenja s realitetom, nasuprot medijski oblikovanoj stvarnosti koja suviše često manipulira našim postupcima. Primjeri nesvakidašnjeg odnosa prema životinjama u Americi su, recimo, još bizarniji, iako nas to ne bi trebalo tješiti. Sjećam se kad su se u kanalizaciji New Yorka ili nekog velikog grada pojavili krokodili. Stvar je sama po sebi dovoljno zastrašujuća da postane početak nekog horora o genetskoj manipulaciji pa su se štakori pretvorili u krokodile. Sve je, međutim, bilo puno prozaičnije. Ljudi su kupovali male krokodile, držali ih neko vrijeme u akvarijima kao kućne ljubimce, a kad bi malo narasli, jednostavno su ih puštali u kanale.
Sklonost pak egzotičnim kućnim ljubimcima često ima veze s potrebom za osobitošću, isticanjem vlastite neobičnosti, modom i šminkerajem. Jednom mi je neki čovjek nudio ogromnu kornjaču mesožderku jer da je baš slatka i da bi mi baš odgovarala. Jedva sam ga se riješio. A ovoga ljeta, plivajući na Mrežnici popriličnu dionicu koja me dobrano umorila, vidio sam usred rijeke čovjeka koji pliva s malom iguanom na glavi. Naravno da u takvim slučajevima prvo pomislim na delirum tremens. Prizor je, međutim, bio stvaran, a iguana, bar mi se tako činilo kad sam došao bliže, polumrtva od straha. Poželio sam da se bezopasni gušter odjednom pretvori u krokodila i gricne neodgovornog gazdu po vratu.
Općenito se vjeruje da odrastanje sa životinjama ljude čini boljima. Stvar zvuči uvjerljivo. Dijete ima nekoga za koga se brine, nekoga tko ovisi o njemu, razvija poseban odnos, i na kraju svakako bude sposobnije za ljubav. Sve je to istina, ali je istina i to da smo, kao, uostalom, i sve životinje, u nepredviđenim i teškim situacijama spremni na sve.
Strašan primjer za to vidio sam u jednoj sinagogi u praškom getu. Nazvao sam ga Praški tetraptih i sasvim ozbiljno pokušao napisati priču o njemu. To je crtež olovkom na formatu papira A 4, a nacrtalo ga je jedno od djece iz nacističkog logora Terezina, koja su poslije pogubljena u Auschwitzu. Papir je podijeljen u četiri sličice. Na prvoj jedan stariji čovjek i dječak kupuju ptičicu u krletci. To je neka mala ptičica, očito kućni ljubimac: papiga ili kanarinac. Na drugoj sličici vidi se kako kod kuće neka žena, očito majka, kolje ptičicu i drži je iznad lonca. Treća sličica prikazuje sve troje kako ručaju, a četvrta dječaka s leđa, kako sjedi na kahlici i tiska ptičicu van . Glad i ljubav su se pomiješale, životinja koja je budila idilično sjećanje na vrijeme djetinjstva bez logora i gladi, odjednom se pretvorila u hranu, a sve skupa je završilo u kahlici. Je li to bit naših odnosa sa životinjama?
Papigice koje su puštene da uginu vjerojatno će uginuti posve uzaludno. Prvo, još nije ustanovljeno radi li se uopće o papagajskoj groznici ili o legioneli, a drugo, papige iz legla iz kojega je navodno zaražena ptica prodavane su samo u Splitu, a ne u Zagrebu, Crikvenici i Dubrovniku. Međutim, sa stajališta vlasnika obuzetih pravom hipohondrijskom histerijom, smrt njihovih ptičica je preventivna i prema tome posve logična. Jer, brže i opasnije od same bolesti, širi se glas o njoj sijući strah. Kažu da su ljudima u strahu velike oči. Dodao bih da su im i uši velike, a usta nerijetko pogana. (Prije nego što je umro prvi naš bolesnik od side, koji je u listu Danas obznanio svoju bolest, u njegovu se mjestu pronijela priča da noću pljuje po klupama na placu, na kojima kumice danju prodaju hranu.) Bolest nas ne čini samo bolesnima, ona nas nerijetko čini odvratnima. I prema ljudima i prema životinjama. Dodao bih da životinjski odnos prema životinjama nama ljudima ipak nije primjeren. A kada se prema njima ponašamo ljudski, to je još gore.


Post je objavljen 26.02.2008. u 21:27 sati.