Marketing
Listen,listen,than come and take my hand.
Stajala sam sama pored mosta na vjetrovitom danu,a usput i hladnom.
Dno kaputa njihalo se,gotovo tako da sam imala osjećaj da ču poletjeti,ali ne,ostala sam čvrsto.
Njihalo mi se čitavo tijelo i lagano sam podigla rukave.Naježene ruke ugledah pred sobom.
Na trenutak ponosna na sebe,ubod od igle je gotovo skroz nestao.
A onda počnem vrištat,lupat masivnim cipelama o pod,čupat kosu,te se naposljetku u trenutku bjesa bacam se na koljena.
Promatrajući samu sebe,ostanem šokirana,zar sam to ja,to čudovište željno droge sve više i više,toliko da gledam sebe kako propadam?
Sada kao ti,žudim za tobom i svim tvojim.
Čuje se plač,vrištanje,jecanje pomješano uz zvuk vjetra,što snažno prolazi kroz šuplju,nedovršnu zgradu.
Kao da osjećam njihovo prisutstvo,mogu osjetit s vremena na vrijeme.
Njihovi koraci ostaju tek lagano u zemlji,neprimjetno za tuđe oči,vidljivo samo za mene,ako poželim da vidim.
Misli li ikad na mene?
Pita me kako sam.Kažem da sam dobro,ne priznajem koliko sam slaba.
«Bože,zašto me ne voliš?» nastavih tiho u suzama koje mi vjetar suši u svojoj punoj strasnoj brzini.
Stvorena sam kao patnik,znam, namjerno sam ovakva,slaba,krhka,povodljiva,zar ne?
Znam da da,znam,očekuju da sada padnem,ali ne,ojačala sam s vremenom,mogu se boriti,mogu nastaviti.
Skinula sam kaput i odložila ga pored sebe,stavila sam na njega torbu.
Drhtim kao list na vjetru.
Bezvoljno gledam u daljinu,u more,koliko uspomena u samo jednom pogledu uplakanih sivih očiju.
No to je površina.A što je iznutra?
Osim riba,osim svih ostalih morskih životinja.
Jesu možda njihove duše koje na ovakvo vrijeme dižu se s vjetrom i hukaju glasno šupljom,usamljenom zgradom,a skupa sa njom,i mojim srcem?
Na trenutak željela sam ispod površine.Rekoh sama sebi 'ne'...
Znam da kad bih zaronila duboko i ugledala njih,ostala bih,a ja sam ojačala s vremenom?
Rekla si mi da jesam...
A ja vjerujem ljudima koje volim.
Gledam visoko gore,u sivo nebo,kako lagano sudaraju se oblaci jedan s drugim,možda gledaš i ti sada,ti naučila si me o ljubavi koju priroda pruža.
Rekla si da gdje gledam ja,gledaš i ti.Da nikad nisam sama,grije me ljubav tvoja.
A zašto se onda osijećam tako prazno?
Jesam li se izjednačila sa crtom,ravnom crtom,nemaštvoitom,praznom?
Jesam li izgubila s vremenom i sa svom boli i sve osijećaje?
Jesam li?
Ili ostala je još ljubav koja čeka na tebe...
Niz liticu,duboko,ako sad odem,onda nikad više.
Da pridružim se njima u plesu žarkom za kojim žudim.
Oblaci i dalje gledali su u mene,smiješila sam se sada ja njima uz suze,uz dozu ironije koju uvijek nosim u svom smiješku.
Ma jebeš sve.
Palim cigaretu,udišem,gušim se u dimu,mislima nestajem do tebe,sa tobom,u neko sretnije vrijeme.
Do jutra.Do kapljice rose na mom licu ja sam s tobom.Za tebe zaboravljenom,s tobom,zauvijek.
Tamo nas čeka,tebe i mene blistava sreća u pola cijene. :)
picture:Louis Royo <3
Post je objavljen 26.02.2008. u 20:28 sati.