vidiš i ja sam tu
u ovom vrtlogu
nisi sam, nikada
tu nisi ni bio
i premda suze pokazuju tvoju nemoć
nisi sam jer ja sam još uvijek tu
u ovoj pustinji
na velikom oceanu
u svome domu
ili na malenom oblaku koji putuje
po vrhovima planina
i donosi te bliže meni
još uvijek te osjećam
tvoje korake prepoznajem i u tami
i jos uvijek mi možeš izvući osmjeh na lice
i još uvijek se naježim i poželim da ostaneš
tu kraj mene da me zagrliš i držiš zaštićenu
tu u tvome naručju da me ne ostaviš kada sunce zasja
da si tu pored mene dok stojim na ovoj litici i gledam zalazak sunca
koje me grijalo dok tu nisi bio ti
da mi ne kažeš ništa i da sve osjetim u tom jednom pogledu
u tom jednom trenutku da se ne osjećam sama
da osjetim nadu novog dana i da se nasmijem s tobom gledajućji ga kako se stvara od toliko malenih šarenih zraka svjetla
da mi nije potrebno skočiti niz tu liticu da osjetim život
kada ga mogu osjetiti u dodiru tvoje ruke dok me vodiš kroz sve pustinje
i da zatvorim oči i da iskreno kažem kako sam jednom imala sve što mi je srce željelo
kako sam jednom podjelila nešto veće od mene same
kako sam jednom imala tebe
kako sam jednom upoznala ljubav u njezinom najčišćem i najpunijem obliku, iskrenu i nježnu, onu o kojoj cijeli svijet sanja i bori se za nju
živi i umire
nestaje i stvara se
neprestano se nadajući da će je jednog dana osjetiti, da će jednog dan biti dio nje same
Post je objavljen 26.02.2008. u 18:41 sati.