Prije puno godina u Kini su živjela dva prijatelja. Jedan od njih bijaše izvrstan svirač na harfi. Drugi bijaše obdaren rijetkim umijećem slušanja.
Kad bi prvi svirao ili pjevao o planinama, drugi je govorio: 'Vidim planine kao da su tu pred nama'.
Kad bi prvi pjevao o gorskim potocima, onaj koji je slušao povikao bi: 'Čujem šum vode koja teče između stijena'.
Jednog kobnog dana onoj koji je slušao, razboli se i umre.
Njegov prijatelj pokida žice na harfi i nikad više nije svirao.
Uistinu postojimo samo ako nas netko sluša. Najveći dar kojim možemo nekoga obdariti jest 'istinski' ga slušati.
Jedna jako osjećajna djevojka razgovarala je s učiteljem o problemu koji ju je živo zaokupljao. Učitelj joj je savjetovao da porazgovara sa svojim roditeljima. Djevojka je pokušala, ali oni su tu zbrku i muku koju je nosila u sebi obezvrjeđivali uvjeravajući je da 'pretjeruje', da će ona te probleme 'prebroditi' i tako dalje.
Okrenuli bi razgovor na štogod drugo, odbijali su o tome raspravljati kao da će samim tim što ga zanemaruju riješiti problem.
Tek nakon što je njihova kćerka pokušala samoubojstvo, roditelji su je pitali: 'Zašto nam nisi rekla da imaš problema?'
'Zašto me niste slušali kad sam vam govorila?', rekla je.
(Bruno Ferrero)
p.s. vidim nitko ne zeli ovdje objaviti postove, zasad sam samo ja ostala na ovom blogu i bar svaki tjedan pokusat cu jedan post stavljati...
ako se netko zeli pridruziti neka se javi na nas mejl bit ce nam drago svima... BOG VAS BLAGOSLOVIO I VODIO...
Post je objavljen 26.02.2008. u 14:01 sati.