Marketing
Veseli vikend...
U nedjelju sam organizirala malu fešticu povodom rođendana. Ništa spektakularno, pozvala sam par frendica, napravila mix pjesama za tulum, osigurala dovoljnu količinu alkohola, napravila kolače i tulum je mogao početi.... No nekako mi nije svo to pripremanje bilo brzo kao što sam mislila, spremala sam sto godina, pekla kolače par sati, tako da sam u subotu stvarno već bila umorna, ali isplatilo se. Stvarno mi je bilo dobro. Svi pozvani su došli, to mi je bilo bitno. Frendica mi je donijela dvije litre voćnog likera, tako da su nam zalihe stvarno bile jaako dobre... No nismo se ponapijale, bile smo pristojne, ipak je bila nedjelja... I iako se nisu sve dobro poznavale, dobro su se složile. Osim moje najbolje frendice... Ona je sve poznavala, ali to ju ipak nije potaknulo da kaže koju riječ, jer je cijelo vrijeme šutila, sve dok se nisu spomenuli narodnjaci... Nit sa mnom, nit sa Dominikom, niti sa ostalima... Što da čovjek kaže više za nju??? No nisam dala da mi pokvari raspoloženje...
Planirala sam fotosession na Jarunu, pošto je bilo tako lijepo vrijeme... No nekima se baš nije dalo hodati, pa smo skratile hodanje samo do nasipa, a sunce se već polako spustilo, tako da nije bilo onako kako sam si zamislila... No slike su dobre... Pošto su cure bile (neke) prvi put tamo, bilo mi je krivo što smo propustile onaj lijepi zalazak sunca na Savi, kada crveno nebo (kakvo je bilo u nedjelju) obasja livade, drveće i vodicu... Obožavam tamo provoditi vrijeme... Nadala sam se i slikanjem sa visibabama, al pošto se spustio mrak nije bilo pogodno za odlazak u šumu... No moram ih svakako jednom prilikom tamo odvesti.
Slijedio je povratak kod mene, ispijanje sokića i onih silnih likera, kolači, smijeh, slikanje, isprobavanje vještina u hula hopu (hi hi)... Kada su svi ostali otišli, Dominika i ja smo se izvalile na krevet i čavrljale... Silno mi se nije išlo na spavanje jer jutro je značilo samo jedno: ponovo na faks...
Došao je i taj prvi dan mog zadnjeg semestra predavanja.... Horde ljudi izlaze iz tramvaja, u koloni prelaze cestu, gužva u hodnicima... A tek kad sam ušla u dvoranu.. dvorana od 500 mjesta je bila krcata, ljudi su se jedva svi natrpali unutra... samo sam se pitala kako su nam to mogli napravit?! Bilo nas je jednostavno previše... nakon svog tog stresa, pohitali smo na ručak, i na opće čudo, nije bilo ničeg više jestivog u fast foodu... Kaj se nisu mogli malo bolje pripremit za prvi dan?! Ah, ponekad se čudit tome što me još išta na tom faksu može začuditi...
Post je objavljen 26.02.2008. u 13:28 sati.