Jer, stvar je u pozornosti. Prestanem li budno motriti kud se sva ta masa giba, ljulja se i miče, što to radi iznad mog tjemena i prijeti li se stropoštati, stvar bi mogla izmaći kontroli.
Iz tog razloga, ne smijem: smijati se, biti tužna, zaspati, zaljubiti se, prečesto treptati, uglavnom, ne smijem ništa što bi mi moglo smanjiti koncentraciju.
Kao kad lovački pas pointira i pritom se sav ukoči, tako i ja moram držati cijeli taj vražji Svemir pod nadzorom dok ne dođe netko jači od mene, stjera ga u red i kaže «E sad možeš pustiti.»
Razdaljina između mene i Svemira precizno je zacrtana. Onog trenutka kad je prestanem održavati snagom svojih brižnih misli, srušit će mi se na glavu. Beskompromisno. Ali, ne samo meni. Svima. Nije mi to što ništa neće ostati od mene, nego što ću ja biti kriva što nije ostao tamo gdje je trebao. Na sreću, možda nitko ne preživi, pa me nitko ništa kasnije i ne bude pitao. Svemir je podmukao i zna iskoristiti moju nepažnju. I kako onda da si priuštim tu neodgovornost da upropastim cijeli Svijet?
Bio je onaj lik što je na ramenima nosio cijelu zemaljsku kuglu. Tako je i meni u trenutku nepažnje neka viša sila natovarila cijeli Svemir nad glavu. Ne znam više što je onaj lik bio skrivio, ali ja sam se samo jedno jutro ovako probudila, i sve je bilo tu.
I tako ja sad tu sjedim. Pingam beskonačno da provjerim je li udaljenost još uvijek ista i držim se u napetosti da sve bude na svom mjestu. Pazi i Svemir na mene, da iskoristi moju nepažnju i čim mrdnem, stropošta se. Budno pazimo jedno na drugo. Ako on mrdne lijevo, i ja ću (točnije, moje tjeme će). Lijevo – desno – gore – dolje – svud se pratimo.
Prilično je to naporan posao. Ne, nije težina problem. Više bih je osjećala da mi netko na vrh glave stavi kilu kruha. Stvar je u napetosti koju stalno moram održavati, tankoj, nevidljivoj liniji između mene i njega, po kojoj mi se cijeli taj konglomerat nadvio tamo iznad, a ja je moram održavati kako bi sve tamo, točno tamo i ostalo. Od toga me pomalo boli glava, ali napetost u grudima ponekad postane gotovo neizdrživa. Mislim da bi me od spuštanja svemira na moju glavu prvo zaboljelo srce.
Vjerojatno.
Ili…
Ili… a što da ga jednostavno pustim, i on tresne, i laku – noć – svirači?
Ili…
Ili… a što ako ga pustim i ustvari se ništa ne dogodi, sve je to bio uzaludan trud?
A što ako mi Svemir ne padne na glavu?
Post je objavljen 26.02.2008. u 12:50 sati.