U dubini svoje duse pokusavam shvatiti, pohvatati konce, da bar jednom razumijem bar jedno musko bice.
Njega. Koji je uporan. Zbog kojeg se poslije svake subote moram ispuhati na blogu. Koji jednostavno ne poznaje granice. Koji ocito nesto zeli.
Voljela bih da budemo prijatelji (jesmo prijatelji, ali tu nesto ne stima... Nikako.)
Po n-ti put, doveo je do mog stola, nekim cudom, puzajuci, trebalo mu je dobrih 2 sata, inace je ko munja, u roku sekunde nacrta se na mojoj strani kafica, hm, da, doveo je neku svoju novu dusicu. Sto mene tako zaboli, da se ne izrazavam vulgarnim rijecnikom.. I grlio ju do iznemoglosti, ljubio.
A ja se smijem, hvatam ostale poglede po kaficu svojih prijatelja i prijateljica. I uopce me ne dira sto ponovo ljubi drugu. Ali smeta mi to sto ih dovodi meni ispred nosa! Jer je dosadan, naporan. Kako ne shvaca da mi je svejedno.
Iz subote u subotu mislim, ajd' valjda danas nece. Koliko god izbjegavam njegove poglede, uspijem ih uloviti, da, dize se na prste da me nadje, pa covjece, malo manje privlaci paznju. Jer te vidim, Ako ne zelis biti ocit, dodji me samo pozdravit i pitat kako sam. Ocito trazis da te pozdravim. Kako da te pozdravim? Pozdravit cu te na cesti kad budes sam.
K vragu.
Vec ga sljdecu subotu vidim sa novom dusom, koju ce nekim cudom, makar bio na drugoj strani kafica, dovesti do mog stola.
Moram si nabavit nekoga.
Post je objavljen 26.02.2008. u 00:17 sati.