...Iznova uranjam u Dalijev dnevnik.Uzrujava me njegova naklonjenost Nietzscheu.Vec sam odavna uocio osjetljivost Spanjolaca na Germane.I Ortega je bio Nietzscheov ucenik;a Unamuno bio mogao izravno osvojiti naslov najdosadnijega Nietzscheova sljedbenika:"Nietzsche je toliko bedast tip,da je na kraju poludio od vlastite nesposobnosti za zivot,premda na ovome svijetu samo jdena jedina stvar istinski vrijedi:ostati normalan!"Ova me Dalijeva recenica duboko razgnjevi.Zar taj covjek ne razumije da je najpostenije i najdosljednije Nietzscheovo djelo bilo upravo njegovo ludilo?I da ni analna zlatna dijareja ne bi pljustala u tolikom nezaustavljivom obilju u njegovu lisnicu da je Nietzsche ostao onako"normalan",odnosno trezven i proracunat kakav je on,Dali?Uostalom,netko se u ime cudoredja mora i razapeti na krizu kako bi isto to neki drugi mogli za lijepe novce rasprodavati...
Ne mogu dalje razmisljati o tome,jer me pozivaju."Zurno je poskocio kako bi carinika slijedio u njegov ured."Tamo su sjedili svi sivi ljudi."Jedan je pusio,drugi je listao neke biljeske,treci ga je promatrao-maglovit mu se pogled bio toliko slio da ih je Köves na kraju vidio kao jedan jedini stroj s tri glave i sest ruku";to su moje vlastite,prorocanske rijeci iz romana PORAZ.Moj covjek,carinski nacelnik,stane slagati papire ispred mene:neka ih procitam i potpisem.
Sto je ovo?Zapisnik,rece.Pocinjem citati.Kod prve recenice,koja iznosi gotovo tri retka,zastane mi dah.U trenutku me opsjedne,preplavi i obuzme jasnoca spoznaje.U trenutku konacno posve tocno saznajem sto mi se dogodilo.
Najradije bih uzviknuo:HEUREKA!SVE,SVE/SVE RAZUMIJEM/SVE SAM VEC PROZREO/CUJEM LEPET TVOJIH GAVRANOVIH KRILA...Sadrzaj tih triju redova u biti je taj:da me dana 16.travnja 1991,i tako dalje,on,osoba od carinskih vlasti,upoznao s odnosnim i valutnim deviznim propisima,s gornjom granicom svote koja se moze iznijeti,te o potrebi dozvole za iznose koji to prelaze,upozorio me,i tako dalje.Pa taj me covjek ni sam cim nije bio upoznao.Bio me upozorio,istina,upozorio,no to ni po cemu nije bilo korektno i zakonito upozorenje,nego je on to bio izveo u obliku iznenadnoga i unakrsnoga pitanja.A time je pitanje rijeseno te je pokrenut stanovit mehanizam.Najmanje je pedeset godina tome da je moja zemlja krenula u rat protiv kulturnoga svijeta,a ponajvise protiv same sebe,i odonda su u toj drzavi,recimo s tri godine prekida,svi zakoni uvijek bili protuzakoniti.U pozadini himbenoga pitanja te carinske osobe,koje unaprijed predmnijeva krivca,u mojim je usima zagrmio bat cizama,tutnjava revolucionarnih pjesama,odzvanjali su krikovi zvonaca u ranu zoru,
pred mojim su ocima strsile zatvorske resetke i ograde od bodljikave zice.Onaj tko je odgovorio nisam bio ja vec gradjanin:desetljecima mucen,dresiran,u svijesti,u osobnosti,u zivcima vrijedjan,ako ne i nasmrt ranjen,mozda vise uznik nego gradjanin.Jos me i sada,i tu,jos i u ovome djelicu sekunde zaprepascuje i u meni uzvitla samosazaljenje spoznaja da sam svoj zivot prozivio tu i onako kako sam ga prozivio,te da je taj nedostojni i ubojiti zivot svoje opako znakovlje toliko duboko urezao u moje instinkte.Taj je covjek,pretpostavljam,a da toga ni sam nije svjestan,svojim drzanjem i nacinom naprosto silio na laganje.PRESUDA NE DOLAZI ODJEDANPUT,
PROCES POLAKO,SAM PO SEBI POSTAJE PRESUDOM(Franz Kafka:PROCES)Gotovo zalim sto u proces vlastitoga osvjestenja ne uplicem i svojega covjeka-carinika,sto nasu ocitu pravdu ne mogu podijeliti s njim.
Konacno i on je samo covjek,i on ima svoje nagone.A desetljeca su i u njegove instinkte urezale isto ono sto i u moje,samo sa suprotnim predznakom.Medjutim,kako je nas odnos takav kakav jest,eufemisticki receno sluzben,odnosno stopostotno otudjen,ja mu to nikada ne bih mogao objasniti,cak ni onda kada bi on to i savrseno razumio,u sto bas i nisam cvrsto uvjeren...
Post je objavljen 25.02.2008. u 18:02 sati.