Nedjelja 24.02.2008. vani je prekrasno jutro. Osam sati je, dolazimo u bolnicu, veselje i ushićenje male princeze kad nas je ugledala. Doručak, mjerenje temperature, toplomjer pokazuje 37 stupnjeva. Princezi su oči malo staklene. Jedanaest sati, mjerenje temperature, toplomjer pokazuje 37 stupnjeva. Princeza je pomalo umorna. Vani je već prekrasan dan. Ručak. Princeza nije baš najbolje volje. Spava joj se i ne spava joj se. 14h, mjerenje temperature, toplomjer pokazuje 39 stupnjeva. Pa nije valjda. Ne, ne i ne, pa to nije moguće. Princeza je pomalo cendrava, nezadovoljna. Temperatura raste. Dobiva lijek za skidanje temperature, tuširanje.
Temperatura pada pa se opet diže, stalno se vrti oko 39 stupnjeva. 18h, vani je mrak, o Bože pa nismo ni primijetili da je prekrasan dan iza nas. Temperatura se ponovo diže. Dolazi dežurna doktorica. Pripisuje novi lijek za skidanje temperature, tuširanje, večera. O Bože zar opet. Temperatura opet pada pa se diže. Već je 21h. Od jutra smo u bolnici. Dolazi doktorica, preslušava princezu. Ne čuje ništa zabrinjavajuće ali zašto temperatura raste i pada.
Oko 22h odlazimo polako kući, princezu ostavljamo medicinskom osoblju.
23h, zovemo bolnicu da provjerimo kakvo je princezino stanje. Princeza je još budna ali je mirna, temperatura je oko 38 stupnjeva. Čujemo se sa bakama i dedama, čujemo se sa našom prijateljicom Vesnom, sa našim prijateljem gospodinom Hermanom, nikome pa ni nama samima nije jasno, o Bože pa princeza je trebala u ponedjeljak ići u Krapinske Toplice.
Ne,ne i ne pa zašto se to opet događa, o Bože što smo Ti skrivili.
Ponedjeljak 25.02.2008. ponovo prekrasno jutro. Umorni, neispavani i iscrpljeni već smo oko sedam i trideset bili u bolnici. Ulazimo u bolničku sobu. Princeza nas gleda ali nema „onog“ osmijeha. Iz njezinih očiju iscrtava se nevjerica i tuga i kao da nam te oči kažu : „mama, tata nisam je kriva i ja sam toliko željela ići u Toplice“. Naravno zlato naše da Ti nisi kriva.
I ti bi najrađe da nisi ovdje ali očito „onaj“ gore diktira. Mjerenje temperature. Šok, 40 stupnjeva. Polako pucamo, emocije nas savladavaju. U stalnom smo kontaktu sa našim najmilijima koji jednostavno ne mogu vjerovati da se to događa. Zove nas gospodin Herman iz Nizozemske. Čovjek plaće i kaže da ne može vjerovati. Hvala Vam gospodine Hermane što ste stalno uz nas. Vadi se krv. Dok čekamo nalaze temperatura polako pada pa se kroz pola sata ponovo diže. Dolaze nalazi. Nevjerojatno, svi nalazi su uredu. Princeza ne može jesti.
Dobiva infuziju. Vizita. Doktor poništava otpusno pismo koje je već bilo napisano. Princeza ostaje do daljnjeg u bolnici. Dolazimo nakratko kući, kako bi obavijestili medicinsko osoblje u Krapinskim Toplicama da otkazujemo rehabilitaciju. Ljubazno se zahvaljujemo što su nam držali „apartman“ 2 tjedna. Definitivno je otkazana rehabilitacija do jeseni. O Bože pa zar te ima? U stalnom smo kontaktu sa bolnicom. Temperatura raste pa pada. Potvrđeno je da su svi nalazi u redu. Pa što se to dogodilo?
Zašto nas dragi Bože toliko kažnjavaš? O Bože dal te ima? Odlazimo natrag u bolnicu našem dragom anđelu. Ko zna dokle danas, no to nije važno. Važno je da mali anđeo što prije ozdravi i dođe doma. U podsvijesti stalno mislimo da je ovo samo noćna mora i da ćemo se svaki čas probuditi iz nje. Nažalost nije. Danas je predivan i sunčan dan. Danas je ponedjeljak. Danas je otkazana još jedna rehabilitacija. O moj Bože zar te ima?
21 i 45h Upravo smo se vratili iz bolnice. Temperatura polako popušta i mala princeza je uspjela i nešto pojesti. Dosta je umorna, temperatura ju je dosta iscrpila. I dalje prima infuziju.
Ono što je najčudnije u svemu tome je, da su svi nalazi uredu pa nikome nije jasno od kud je buknula ta temperatura. Nadamo se da je najgore iza nje i da će noć provesti mirno.
Svima Vama se od srca zahvaljujemo na podršci koja nam eto dolazi sa svih strana (putem bloga, sms poruka i e-maila).
Nadamo se da ćemo se sutra javiti sa boljim vijestima. Do sutra veliki pozdrav i veliko Hvala svima Vama od roditelja male Anje!
Post je objavljen 25.02.2008. u 22:00 sati.